banner-image

VOJISLAV STANKOVIĆ: Sad skupo plaćamo danak prekomernom uvozu svinja

-Problemi na tržištu svinjskog mesa – nestašica i najava rasta maloprodajnih cena čak i do pedeset odsto, posledica su prekomernog uvoza, koji je, sada se vidi, neneo veliku štetu, a koji je svojevremeno inicirala klanična industrija uz podršku Vlade Srbije. Na trenutnu situaciju na ovom tržištu uticalo je i to što je, kao tipičan sezonski faktor, potrošeno meso iz prethodnog ciklusa tova i sada se ulazi u novi ciklus. Nije reč ni o kakvoj povećanoj potrošnji svinjskog mesa, kako se ovih dana moglo čuti – ocenjuje u razgovoru za „Agrosmart“ agrarni analitičar Vojislav Stanković.

On napominje da tradicionalno u drugoj polovini jula počinje novi turnus tova, koji traje 120 dana i završava se krajem novembra. Svake godine se u ovo vreme pojavljuje manji problem u domaćoj ponudi svinjskog mesa, veli naš sagovornik dodajući da se kod mesnih prerađevina problem nestašice ne uočava, njih ima u izobilju shodno niskoj potrošnji ovih proizvoda u Srbiji.

Je li tako veliki uvoz svinja bio neophodan i kome je odgovarao?

-Moram da podsetim na činjenicu da Srbija ima veliku tradiciju u proizvodnji svinja, još iz 19. veka. Poznato je da je knez Miloš izvozio po 400.000 tovljenika za Beč i Budim. To je proizvodnja koja je i sada na drugom mestu u ukupnoj bruto vrednosti poljoprivredne proizvodnje Srbije, posle kukuruza. Lane je ostvarena vrednost proizvodnje svinja od 622 miliona dolara, sa udelom 34,1 odsto u ukupnoj stočarskoj proizvodnji i rastom 3,84 odsto. Imali smo 3.284.000 svinja, od čega je 48 odsto bilo u tovu, a proizvedeno je 278.000 tona svinjskog mesa, što je rast 7,8 odsto. Međutim, i pored tako dobrih rezultata preko 120 miliona dolara dato je na uvoz živih svinja (oko 350.000 komada) te svežeg, rashlađenog, zamrznutog mesa, osušenog i u salamuri (45.000 do 50.000 tona). Uvoz tih živih svinja krenuo je na inicijativu upravo asocijacija proizvođača među kojima dominira klanična industrija. Tu inicijativu je podržala Vlada i sadašnja situacija je danak toj pogrešnoj uvoznoj politici.  

Da li su na mestu tvrdnje da uvozno svinjsko meso nema zadovoljavajući kvalitet?

-I tehnologija pokušava da se preuzme sa zapada. Tov kod nas, tradicionalno, traje120 dana ali kroz dodatak aditiva skraćuje se na 86 dana jer aditivi zadržavaju vodu u organizmu životinja tako da svinja težine od 90 do 95 kg može da se utovi i za 86 dana.  To ne odgovara tradiciji i često kvalitet nije u skladu sa kvantitetom i produktivnošću koju zagovoraju farmeri u zapadnoj Evropi. Zato kvalitet svinjskog mesa i svinja koje su uvezene ne može da se meri s domaćim. U ovoj tehnologiji od 120 dana dnevni prirast kod svinja je od 620 do 650 grama, i to na bazi koncentrata – za kilogram prirasta koristi se 3,3 kilograma koncentrata, ali na individualnom sektoru je produktivnost niža jer se u ishrani koristi kukuruz to jest kukuruzna prekrupa i tu se za kilogram žive mase potroši oko 4,5 kilograma kukuruza. Sve u svemu, nije povećana tražnja na domaćem tržištu već su jednostavno potrošene količine mesa iz prethodnog ciklusa i sad se ulazi u novi ciklus tova ali cena tovljenika na kraju ovog ciklusa od 100 do 110 dinara za kilogram nije odgovarala poljoprivrednicima i najčešće nije pokrovala troškove proizvodnje. Klanična industrija je pokušavala da na veoma lak način dođe do sirovine.

Postoji li rešenje koje bi nas vratilo na nekadašnje pozicije kada je o proizvodnji i izvozu reč?

-U celom procesu od proizvodnje do plasmana danas dominiraju veliki sistemi. Unutrašnja trgovina ima svoje sisteme za tov svinja, pa klanična industrija ima svoje sisteme, a u poslednjih nekoliko godina to je slučaj i sa proizvođačima stočne hrane. Na individualnom sektoru postoje značajni kapaciteti koji nisu iskoriščeni mada je sve u skladu sa propisima iz Zakona o dobrobiti životinja. Imamo dobro obučen kadar i šteta što je taj sektor neiskorišćen. Subvencija po tovljenku je 1.000 dinara. Postoji mišljenje da bi se, kada bi se ta davanja povećala na 1.500 dinara, izašlo iz ove situacije ali problem je u tome kako ostvariti vertikalnu povezanost na relaciji porodično gazdinstvo koje ima tov – prerada u klaničnoj indusriji – plasman. U svakom slučaju, neophodno je da se reafirmiše sistem koji je ranije odlično funkcionisao i davao dobre rezultate, a to je sistem uslužnog tova na porodičnom domaćinstvu. Klanična industrija ili pak trgovinski lanci u tom slučaju obezbeđuju prasad, stočnu hranu, veterinarsku negu sa troškovima od svega tri do pet posto ukupnog prirasta. Ta vrsta tova davala je odlične rezultate. Tada smo postizali svetske rezultate u izvozu termički obrađenog mesa.

Sada imamo apsurdnu situaciju – najavljuje se drastično poskupljenje svinjskog mesa i, istovremeno, značajan pad cene kukuruza.

-Imamo odlične uslove za proizvodnju, posebno sada kada je cena kukuruza najniža u poslednjih dve decenije i ona se neće vratiti na nekadašnji nivo. Jedino rešenje kod kukuruza je da delom ide u konverziju u meso, a da se pritom seju manje površine. Umesto ogromnih površina pod kukuruzom trebalo bi povećati broj hektara pod profitabilnijim kulturama – sojom, suncokretom, jagodičastim voćem, povrćem… Dakle, potrebno je prestrukturiranje domaće poljoprivrede kako bi u ukupnoj vrednosti ona značajnije porasla. Moramo da očuvamo tradiciju u stočarskoj proizvodnji. Čak možemo da budemo da budemo i značajan izvoznik svinja ako otklonimo svinjsku kugu, odnosno prestanemo sa vakcinacijom protiv ove bolesti.

Podsetimo, najveći proizvođači svinja i klaničari u Srbiji su najavili poskupljenje ovog mesa i do 200 dinara po kilogramu. Razlog za ovako veliko poskupljenje od gotovo 50 odsto je drastično smanjen broj tovljenika. Mnogi stočari u Sremu i Mačvi bili su prinuđeni da odustanu od tova jer otkupne cene nisu pokrivale troškove proizvodnje. Trenutno se nudi i 180 dinara po kilogramu žive vage ali na individualnim gazdinstvima je nestašica tovljenika

-Poljoprivreda Srbije ove godine ostvariće impozantan rast od devet do 11 odsto u odnosu na 2015. u kojoj smo imali pad i bruto i neto proizvodnje. Ove godine biće rast i neto i bruto proizvodnje. Vrednost bi mogla da iznosi oko 5,5 milijardi dolara, i to ne samo zahvaljujući niskoj osnovi iz prošle godine. Naime, tradicija je kod nas da su sve parne godine rodne, a neparne nisu. U 2016. imamo 20 odsto veću proizvodnju pšenice, fantastičan rod uljarica, voća, a povratrstvo je već zabeležilo rast 20 odsto, kaže Vojislav Stanković.

S. Gluščević