banner-image

Zašto poskupljuje svinjetina i propada svinjogojstvo

Uvođenjem prelevmana na uvoz mesa, odmah je i znatno porasla cene svinjetine u mesnicama, a da li će ovaj potez pomoći trajniji oporavak uzgoja svinja zavisi od toga da li će država preduzeti mnogo krupnije i temeljnije promene u agrarnoj politici.

Naglo, gotovo preko noći, povećanje cene svinjetine u maloprodaji za čak 40 odsto propraćeno je izlivima ogorčenja građana.

Treba razumeti osiromašene kupce, i pored toga što se, kao retko kada, u mesnicama kilo svinjetine duže vreme kupovalo za samo 350 dinara (tri evra), niska kupovna moć je potrošnju sa nekadašnjih prosečnih 56 snizila na samo 39 kilograma po stanovniku godišnje. Skok cene se stoga doživeo kao novi direktni udar na osnovni standard.

Klaničari protiv uzgajivača

Država se na ovakvu meru ne bi odlučila da nema ozbiljnih razloga. Pre uvođenja prelevmana, klaničari, finalniji u proizvodnom lancu, i superiorni spram uzgajivača već godinama unazad su drastično snizili cene u otkupu, narodski kazano „žive vage“, na samo 125 dinara za kilogram.

Kalkuliše se da je korektna cena ravna ceni devet do jedanaest kilograma kukuruza, koji u ovom periodu nije padao ispod 18 dinara, pa proizilazi da je paor gubio najmanje 5.500 po svakoj stokilogramskoj svinji. Kako u turnusu solidniji uzgajivač na tržište iznese stotinak svinja, gubitak je po sezoni premašivao pola miliona.

Naravno da je uzgoj napuštan i poljoprivrednici su se okretali drugim delatnostima. Godišnji tov je u Srbiji sa nekadašnjih 4,5 (u vreme SFR Jugoslavije i 5,8) sveden na ispod 2,9 miliona svinja. Klaničari su se okrenuli uvozu, a u Evropskoj uniji cena mesu kome ističe dopušteni, šestomesečni rok čuvanja u hladnjači drastično opada.

Kako je u Srbiji rok dvanaest meseci, za nas je to još dugo upotrebljivo meso. U ovom raskoraku, uvoznici su ostvarivali ekstraprofit.

Rat sankcijama EU i Rusije

Sve je eskaliralo kada je Unija počela da oseća posledice uvođenja finansijskih sankcija prema Rusiji, odnosno kontrasankcija realizovanih kroz zabranu izvoza prehrambenih proizvoda u ovu veliku zemlju, gde je decenijama završavalo, zavisno od vrste, 60 do 90 odsto agrarnih unijskih viškova.

Evropljani su navalili damping cenama na sva moguća tržišta, i mala kakvo je srbijansko. Cena „žive vage“ je dodatno pala, pa je Srbija na brojne zahteve paorskih udruženja uvela prelevmansku zaštitu.

Cena je u mesnicama već nakon mesec dana znatno skočila, na cirka 500 dinara za kilogram. I otkupna cena je narasla na 170-180 dinara, a tek ćemo videti hoće li ova mera dovesti do ozbiljnijeg i trajnijeg uvećanja tova, čime se uvođenje prelevmana i sledstveni rast cena u maloprodaji opravdava.

Problem je što mi još vakcinišemo svinje protiv svinjske knjige. U Evropskoj uniji je je zabranjen svaki promet ovakvog mesa, pa je izvoz iz Srbije moguć jedino u BiH, Makedoniju i Crnu Goru.

Naravno, i u Rusiju, ali na ovo tržište nismo izvozili budući da nismo konkurentni visokosubvencionisanim unijskim proizvođačima mesa, niti možemo trasportovati preko Unije. Ovdašnjem, pak, prosečnom kupcu je bilo skupo plaćati i izuzetno povoljnu cenu, pa će nagli skok cene dodatno sniziti domaću potražnju.

Proširiti tržište

Osnovni problem svinjogojstva u Srbiji i jeste što mu je potencijalno tržište krajnje suženo, sve dok vakcinišemo svinje. Stoga je jedina prava mera odustati od vakcinacije, ali ovakav potez bi podrazumevao finanansijsku i kreditnu podršku uzgajivačima da podignu tehnologiju i zdravstveni nivo uzgoja.

Sem toga, morao bi se i formirati Rezervni fond za isplatu nadoknade uzgajivačima u slučaju da se kuga, ipak, pojavi i svinje prisilno poubijaju, kako se svuda u svetu reaguje na ovu zarazu. Bez krupne promene agrarne politike, svaka  mera je samo uslovna i privremena podrška.

Ozbiljan problem Srbije je i visoka cena sojine sačme. Bezmalo sav otkup i uvoz soje,koja sa 60 odsto učestvuje u proizvodnoj ceni tova svinje je monopolizovan od godinama povlašćene kompanije, šabačke „Victorie“, a posledice su vidljive. Sojina sačma, ostatak soje kada se izvuku vrednije supstance i koji služi ishrani svinja, je u nas 25 odsto skuplje od sojinog zrna, dok je u svim drugim zemljama bar 25 odsto jeftinija.

Time se tov u nas bitno poskupljuje i oduzima konkurentnost našim uzgajivačima.

Blagi ekološki uslovi

Srbija je u proizvodnji mesa jedno malo zatvoreno i monopolisano tržište. Klanična industrija se snašla time što je izborila blage ekološke uslove, pa je prerada mesa ne samo jedan od najvećih zagađivača vode i vazduha, nego i među najvećim proizvođačima otpada.

Ima ih čak 380, a samo četiri, pet se mogu smatrati ozbiljnim u regionalnim okvirima. Krajnje ograničen izvoz i njih limitira.

Stoga bi odustajanje od vakcinacije, zahtevan posao cele branše i države, bio prvi krupan potez ako država namerava revitalizovati svinjogojstvo, a u nas je najmanje 30.000 paora primarno orijetisano na ovu delatnost i duplo više sekundarno. Imamo izvanredno dobru hranu, kukuruz i soju, najvažnije preduslove koji bi u svakoj iole uređenoj državi bila konkurentska prednost.

Suvlasništvo u klanicama

Drugi važan momenat bi morao biti uvođenje seljaka u (su)vlasništvo nad klanicama, kao što je u Danskoj, Holandiji, često i u Austriji, Nemačkoj i Italiji. Time bi se izbegala sporna tačka uzgajivača i prerađivača, cena „žive vage“.

Seljak bi na tržište izlazio kao suvlasnik prerađivača, prodavac mesa kakvo kupujemo u mesnicama. Paor bi se „uveo“ u preradu mesa i time bi iz proizvodnog lanca nestao osnov sporenja prerađivača i uzgajivača.

Dakle, uvođenje prelevmana je odmah uzročilo rast maloprodajne cene, a hoće li dovesti i do najavljene trajnije i obimnije obnove svinjogojstva zavisi od daljih poteza države, odustajanja od vakcinacije i omogućavanja uzgajivačima da uđu u suvlasništvo nad preradnim kapacitetima.

(Živan Lazić, Radio 021)