banner-image

Stanković: Voćarstvo i povrtarstvo – perspektiva srpske poljoprivrede

Pozitivni trendovi u proizvodnji i izvozu voća predstavljaju poslednjih godina osnovu za povećano interesovanje potencijalnih proizvođača i kreatora poljoprivredne politike za omasovljavanje ove proizvodnje. Ni u jednoj delatnosti poljoprivredne proizvodnje nisu ostvareni rezultati kao u delatnosti proizvodnje i prometa gotovo svih vrsta voća. Istovremeno, podignut je nivo konkurentnosti, jer su novi zasadi uglavnom zasnovani na savremenim tehnologijama. Objašnjenje za povećanje izvoza bi trebalo tražiti u cenovnoj konkurentnosti usled niskih prihoda poljoprivrednika i radnika, povoljnim trgovinskim režimima, opštem trendu deficita pojedinih vrsta voća na evropskom tržištu, unapređenju proizvodnje primenom novih sorata i tehnologija i slično. Ograničenja postoje u značajnom nedostatku preradnih kapaciteta u ovoj delatnosti koja bi dodatno podigla vrednost izvoza.

Nasuprot ostvarenim rezultatima u voćarstvu, delatnost povrtarstva karakteriše odsustvo značajnijih pomaka u proizvodnji i prodaji i pored komparativnih prednosti koje Srbija ima (tradicija, prirodni uslovi, položaj, trgovinski sporazumi, radna snaga i sl.), a do sada nije uspela da ih iskoristi. Nedovoljna carinska zaštita, nizak nivo znanja o novim tehnologijama uz nedovoljni investicioni potencijal i kratak tržišni lanac koji najčešće završava na lokalnim tržištima, uticali su na nepovoljne trendove u ovoj delatnosti. Pomenute stavove ne treba generalizovati zbog različitog položaja pojedinih povrtarskih kultura. Delatnost povrtarske proizvodnje zaslužuje da bude značajnije reformisana na tržišnim principima.

Zajednička karakteristika voćarstva i povrtarstva je komplementarnost, odnosno suplementarnost sa stočarskom proizvodnjom, jer po svojoj prirodi obezbeđuju proizvode sa dodatom vrednosti, koja ostvaruje povećanu tražnju na tržištu, rast konkurentnosti, veću tržišnu valorizaciju i veću sinergiju sa drugim aktivnostima u poljoprivredi i prehrambenoj industriji Srbije.

Ukupna vrednost proizvodnje povrća i osnovnih proizvoda u 2014. i 2015. godini
(količina u tonama; vrednost u milionima USD)

 

SRBIJA – UKUPNO

 

2014

2015

2015/2014

 

Коličina

Vrednost

Кoličina

Vrednost

Vrednost

Povrće ukupno

1.397.214

425

1.705.637

485

113,18

Кrompir

592.046

164

639.410

177

107,93

Luk crni

42.755

8

45.538

9

102,50

Pasulj zrno

11.382

23

10.581

25

108,70

Grašak

21.159

5

43.970

11

220,00

Кupus i kelj

261.240

45

288.698

50

111,12

Paradajz

127.562

62

147.021

72

116,13

Paprika

114.472

45

165.195

63

140,00

Izvor: Izračunato na osnovu podataka RZS, statistike poljoprivredne proizvodnje, april 2016. 

Proizvodnja povrća u Srbiji ima višestruki značaj: predstavlja proizvodnju koja je po obimu velika i raznovrsna, sirovinska je osnova prerađivačkoj industriji (topla, hladna prerada, dehidriranje i slično), povrtarskom proizvodnjom bavi se veliki broj domaćinstava, često predstavlja sekundarnu delatnost i služi u cilju zadovoljenja sopstvenih potreba i istovremeno, povrtarska proizvodnja angažuje značajnu radnu snagu i predstavlja izvor egzistencije velikog broja ljudi.

Setvene površine pod povrćem iznose oko 285 hiljada hektara, sa učešćem od 6% u ukupnim oraničnim površinama. U strukturi setvenih površina pod povrtarskim biljnim kulturama dominiraju: krompir, sa učešćem od oko 30% (2,8% u ukupnim oraničnim površinama), pasulj, sa učešćem od 8,1%, crni luk, sa učešćem od 6,8%, grašak, sa učešćem od 4,2% kupus i kelj, sa učešćem od 7,4% paradajz, sa učešćem od 7,2% i paprika, sa učešćem od 6,8%. Najviše se gaji srednje rano i srednje kasno povrće i pored toga što postoje dobri uslovi za rano i kasno gajenje određenih vrsta povrća. 

Povrtarska proizvodnja u Srbiji obavlja se u relativno  povoljnim klimatskim uslovima sa sortimentom prilagođenim domaćim uslovima (paprika, pasulj, paradajz, kupus), koji obezbeđuje proizvod  prepoznatljivog kvaliteta: “Futoški kupus“, industrijska paprika i slično. 

Konkurentnost proizvodnje povrća je u velikom stepenu zavisna od inputa, odnosno cene i kvaliteta semena i veštačkog đubriva. Međutim, situacija u domaćoj proizvodnju semena za povrtarsku proizvodnju nije dobra. Domaća proizvodnju trenutno obezbeđuje mali broj sorata za proizvodnju u plastenicima i staklenicima, problematičnog je kvaliteta, posebno seme korenastog povrća, kao i boranije i graška. Za razvoj i unapređenje domaće semenarske proizvodnju zasnovane na domaćem kvalitetnom genetskom materijalu potrebno je iskoristiti raspoloživi kadrovski potencijal, naučne institute i fakultete, čime bi se oslobodili nepotrebnog uvoza i bili konkurentniji u povrtarskoj proizvodnji.

Poslednjih godina se ne zapaža smanjenje površina pod povrćem sa proizvodnjom koja se održava na sličnom ili višem nivou, odnosno primećuju se ujednačeni prinosi po jedinici površina za većinu povrtarskih kultura, sa neznatnim trendom rasta. To je posledica većeg prinosa po hektaru, kao i primena značajnijih investicija u opremu, mehanizaciju i inpute, kao i sve većoj proizvodnji povrća u zaštićenom prostoru. Zahvaljujući tome, osim rasta prinosa evidentna je i šira ponuda i uvođenje novih vrsta povrća u proizvodni asortiman, kao i sve veći plasman ranog povrća. Proizvodnja povrća na godišnjem nivou iznosi između 1,3-1,4 miliona tona, u vrednosti oko 500 miliona USD.

Nosioci proizvodnje u povrtarstvu su mali proizvođači koji dobro rade ali nisu tržišno orijentisani. Većina od njih pravovremeno prihvata i primenjuje savremena tehnološka rešenja, a problem malih proizvođača, za razliku od krupnih, je plasma robe. Usled toga ukazuje se potreba za udruživanjem čime bi se obezbedila veća kreditna sposobnost proizvođača i ulaganja na unapređenju plasmana robe. Istovremeno, potrebno je pojedine regione specijalizovati za određenu proizvodnju, organsku i integralnu, sa kontinuiranim promotivnim aktivnostima. Domaća proizvodnju obezbeđuje po mišljenju samih proizvođača, proizvode boljeg kvaliteta od uvoznih. U sezonskom period prisutna je i pozitivna konkurencija, što proizvođačima obezbeđuje i veće cene.

Međutim, poslednjih godina prisutan je prekomeran uvoz pojedinih povrtarskih kultura (paradajz i krompir) u sezoni punog roda po damping cenama što stvara određenu dozu nezadovoljstva od strane proizvođača, jer se radi o nelojalnoj konkurenciji i zloupotrebi postojećeg sistema uvozne zaštite u uslovima poremećaja koji su sve prisutniji na tržištima u Evropi. 

Veliki broj prerađivačkih kapaciteta, loše raspoređenih, u sredinama sa malim brojem primarnih proizvođača. Veliki broj proizvođača ne funkcioniše,delimično zbog loše obavljenog procesa privatizacije, a delimično zbog amortizovane opreme strane proizvodnje koja se više ne proizvodi. Prerađivački kapaciteti, usled lošeg menadžmenta i organizacije rada posluju sa gubicima, a većina njih ne raspolaže ni sa sistemom kvaliteta, HACCP ili Euro gap. Neminovno je brzo usklađivanje domaćih standarda sa EU standardima. Većina prerađivača ne posvećuje pažnju marketingu proizvoda, pakovanje i klasiranje je veoma loše, što ne obezbeđuje ni kontinuitet u kvalitetu isporuka. Neophodni su napori u pronalaženju strateških partnera, osnivanju konzorcijuma proizvođača i udruženja prerađivača.

Površine pod povrćem treba povećati na 350.000 hektara, u čemu su i dalje najveće površine pod krompirom (oko 123.000 hektara). U cilju modernizacije povrtarske proizvodnje treba težiti ka povećanju produktivnosti i razvoju sistema visokovrednih organskih proizvoda, a sve u skladu sa zahtevima domaćeg i stranog tržišta. Za realizaciju tih ciljeva potrebno je poboljšati domaću selekciju i uvoditi strane visokoprinosne sorte, primeniti nove tehnologije, povećati korišćenje sistema za navodnjavanje i zalivanje, proširiti proizvodnju u zaštićenom prostoru, posebno na porodičnim gazdinstvima sa malim posedom i većim brojem radno sposobnih članova.

Ukupna vrednost proizvodnje voća i osnovnih proizvoda u 2014. i 2015. godini
(količina u tonama; vrednost u milionima USD)

 

Srbija – UKUPNO

 

2014

2015

2015/2014

 

Коličina

Vrednost

Коličina

Vrednost

Vrednost

Voće ukupno

1.135.114

471

1.134.102

482

102,34

Јаbučasto voće

413.602

121

443.542

133

109,92

Јаbuka

336.313

91

355.664

96

106,59

Коштичаво воће

620.368

199

579.927

187

93,97

Šljive

401.452

78

344.612

67

85,90

Višnje

93.905

48

91.744

46

95,84

Јаgodičasto voće

85.022

117

92.912

127

108,55

Јаgode

23.307

16

26.036

17

106,25

Мaline

61.715

101

66.176

108

106,93

Јеzgrasto voće

16.122

33

17.721

36

109,10

Orasi

16.122

33

17.721

36

109,10

 

Izvor: Izračunato na osnovu podataka RZS, statistike poljoprivredne proizvodnje, april 2016.

U voćarskoj proizvodnji angažovano je oko 15% stanovništva, koje zbog nestabilnih-nesigurnih uslova privređivanja na tržištu i veoma skromnih podsticajnih subvencija, nije potpuno specijalizovano za voćarsku proizvodnju.

Ukupna proizvodnja voća na godišnjem nivou iznosi između 1,2-1,3 miliona tona, u vrednosti oko 500-550 miliona USD. 

Kreatori ekonomske politike nisu poslednjih godina u dovoljnoj meri podsticali voćarsku proizvodnju. Sortiment u voćarskoj proizvodnji nije u celosti prilagođen tražnji na domaćem i stranom tržištu. Primarnu voćarsku proizvodnju bi trebalo kvalitativno i kvantitativno stabilizovati uz puno uvažavanje kriterijuma ponude i tražnje na domaćem i svetskom tržištu. Od posebnog interesa je razvoj organske poljoprivredne proizvodnje u voćarstvu i u tom cilju bi trebalo definisati programe koji bi trebalo da dobiju punu podršku kreatora poljoprivredne politike.  Standarde koji su prisutni na međunarodnom tržištu bi trebalo definisati i operacionalizovati u svim segmentima proizvodnje, u cilju obezbeđenja realnih perspektiva i mogućnosti koje postoje u povećanju proizvodnje i izvoza svežeg i prerađenog voća.

Popis poljoprivrede urađen 2012. godine u Republici Srbiji, ukazuje da se je prvi put u poslednjih 50 godina došlo se do tačnih podataka o površinama pod voćnjacima, kako ukupnih tako i onih po voćnim vrstama. Rezultati ovog popisa pokazuju da voćnjaci zauzimaju 163.310 ha (bez jagode), odnosno 4,8% površina ukupnog poljoprivrednog zemljišta, što je malo s obzirom na povoljne klimatske i zemljišne uslove za gajenje voćaka.

Jabučaste voćne vrste u Srbiji pokrivaju nešto preko 20% ukupnih površina pod voćnjacima. Uslovi za gajenje ovih vrsta su uglavnom povoljni, a dominanti proizvodni regioni su Podunavlje, severna Bačka, Srem i Šumadija. Udeo jabučastog voća u ukupnoj proizvodnji voća iznosi oko 25%, što, ako se uporedi sa površinama pod ovim vrstama, govori o većoj intenzivnosti gajenja ovih voćnih vrsta u odnosu na druge.

Prirodni uslovi Srbije, a pogotovu nekih rejona, izuzetno su povoljni za gajenje jabučastih vrsta voćaka. Nakon raspada velikih agroindustrijskih sistema dominaciju preuzimaju individualna poljoprivredna domaćinstva, koja se sve češće udružuju u kooperative. Pored toga, velike investicije u podizanje zasada jabuke dolaze i izdrugih grana privrede.
Kod ovih voćnih vrsta došlo je do velikog povećanja proizvodnju zahvaljujući podizanju novih zasada, posebno jabuka. U odnosu na ostale vrste voćaka, najveće promene uvode se u tehnologiju gajenja jabuke. Standard u proizvodnji jabuke je podizanje visoko intenzivnih zasada u gustom sklopu sa protivgradnim mrežama I sistemima za navodnjavanje, uz uvođenje standarda kvaliteta. Ovakve zasade prati i savremeni sortiment diktiran od strane tržišta. Prinosi po hektaru u ovim zasadima kreću se od 50 do 60 tona u proseku uz visoka ulaganja po jedinici površine.

Preko dve trećine zasada voća u Srbiji čine koštičave voćne vrste (oko 67%), pri čemu dve trećine udela ima na šljiva. Na drugom mestu u ovoj grupi je višnja. Ona predstavlja jedan od važnijih izvoznih artikala i nalazise među prvih deset proizvoda u strukturi izvoza, posmatrano po godinama. U pojedinim rejonima
naše zemlje podižu se i novi zasadi breskve, kajsije i trešnje, čija je proizvodnja, kao najranijeg stonog voća, vrlo deficitarna. Nažalost, veliki deo tih zasada je ekstenzivan, odnosno sa niskim nivoom agrotehnike ili čak sa odsustvom bilo kakvih mera u zasadu. Proizvodnja koštičavih voćnih vrsta je zastupljena u svim delovima Srbije, ali dosta zavisi od posmatrane voćne vrste. Ovako velikoj rasprostranjenosti koštičavih voćaka, između ostalog, doprineli su izuzetno povoljni prirodni uslovi zanjihovo gajenje, blizina prerađivačkih kapaciteta, tražnja svežeg, smrznutog i suvog voća.

U ukupnoj voćarskoj proizvodnji u Srbiji, koštičave vrste voćaka apsolutno dominiraju po obimu proizvodnje sa oko 57% od ukupne ostvarene proizvodnje voća u Srbiji.
Jagodičaste voćne vrste su izvozno veoma važne za Srbiju (malina i kupina) zajedno zauzimaju oko 8,6% površina pod voćnim vrstama. Iako spada u jagodičaste voćne vrste, jagoda je pridodata grupi povrtarskih kultura, te površine pod ovom voćnom vrstom ne ulaze u ukupne površine pod voćnjacima. Druge voćne vrste (borovnica, ribizle, aronija) zasad su simbolično zastupljene.

Jagodičasto voće je već duže vreme za Srbiju u vrhu najvažnijih poljoprivrednih izvoznih artikala. Sa obimom izvoza od oko 120.000 tona (uglavnom zamrznutih plodova) i prihodima od preko 200 miliona USD, a očekuje se da će tu poziciju i zadržati, imajući u vidu situaciju u poljoprivredi Srbije. Primarno mesto zauzima malina, a zatim slede jagoda i kupina.

Od jezgrastih voćnih vrsta u Srbiji se najviše gaje orah i leska, ali udeo zasada podovim voćnim vrstama nije veći od 5% u zasadima pod voćem. Najznačajnije vrste jezgrastih voćaka, orah i leska, uprkos povoljnim agroekološkim uslovima za intenzivno gajenje u većini regiona u Srbiji, velikoj hranljivoj vrednosti plodova, odličnim mogućnostima transporta, lakom čuvanju plodova posle berbe i izraženoj tražnji na tržištu, relativno su zapostavljene vrste voćaka, što ukazuje postojeća ukupna proizvodnja. Proizvodnja u jezgrastih voćnih vrsta učestvuje sa oko 1,6% u ostvarenoj proizvodnje voća u poslednjih godina.

U voćarskoj proizvodnji, potrebno je zaustaviti smanjivanje broja stabala vrsta voća. Značajnijim povećanjem prinosa po jedinici kapaciteta, može se povećati i učešće ove delatnosti u strukturi vrednosti ukupne poljoprivredne proizvodnje. Razvoj voćarstva, sa velikih plantažnih voćnjaka u monokulturi, pretežno na ravničarskom području, treba usmeriti na nove zasade locirane u odgovarajućim agroekološkim rejonima, u brdovitom području, uvažavajući lokalne pomo-ekološke potencijale. Povećanje broja vrsta i sorata zahteva unapređenje domaće selekcije određenih vrsta voća, ali i uvoz odgovarajućeg sortimenta visoke proizvodne i tržišne vrednosti (maline, kupine, oraha, lešnika).

Vojislav Stanković