banner-image

Agro-pelet u Doroslovu sagoreo uz dug teži od milijarde

Kada se za nekoliko dana, tačnije 16. marta u 15.15 sati u novosadskoj agenciji „Ašist“ otvore ponude, ako ih uopšte bude bilo, prispele na oglas stečajnog upravnika „Bridge power investments“ d.o.o. kojim se za 490 miliona prodaje imovina ovog preduzeća oličena prevashodno u fabrici agro-peleta u Doroslovu, to bi moglo da označi, ako već ne i formalni kraj, a ono makar završni čin jedne klasične srpske tranzicione priče, u kojoj je medijski atraktivnu ulogu odigrao kapital iz slavjansko-bratske Češke republike.

Istorijska je činjenica da se za svojevremenu, prevashodno drugu, industrijsku revoluciju u Vojvodini, pored Nemaca, najviše može zahvaliti upravo Česima, koji i pored turbulencija koje je doneo 20. vek i danas mogu predstavljati industrijski uzor većini zemalja istočne i centralne Evrope, pa tako i Srbiji, ali eto… ceo projekat, početkom druge decenije trećeg milenijuma pompezno najavljen, neslavno je završio u dugovima koji nadmašuju 1,381.000.000 dinara.

A sve je počelo krasno, kako to i biva u ovakvim projektima, kada se na razmeđu 2010/2011 u Somboru pojavila češka firma „Bridge ponjer investments“, koju je, gle čuda, predstavljao „naše gore list“, u pratnji svog zastupnika u Srbiji, i obznanio „urbi et orbi“ sklapanje, uz podršku lokalnih vlasti, strateškog partnerstva sa uglednom farmerskom porodicom iz Doroslova, koje je, bezbeli, trebalo da rezultira otvaranjem najmodernije, najbolje, najveće… ovdašnje fabrike agropeleta, odnosno pogona koji bi od ostataka ratarskih kultura proizvodio pelete namenjene ne samo Srbiji, već i vasceloj Evropi, tako nasušno željnoj ove vrste ekoloških i obnovljivih energenata.

Uz terciranje i gromoglasnu podršku tadašnje lokalne somborske vlasti, kojoj Doroslovo i teritorijalno pripada, oduševljene činjenicom da će se i na ovaj način uključiti u evro-integracije, čelnik češke firme, naše gore list, je obelodanio da predviđenih 100.000 tona peleta, koliki će biti kapacitet doroslovske fabrike, nije i kraj njihovih planova, jer će po istom modelu u Vojvodini biti otvoreno još četiri ovakva pogona, pa će pola miliona tona u pelet pretvorene slame, svake godine grejati zimogrožljivu Jevropu. Još pridoda naše gore list kako je investicija, vredna 12 miliona evra, kao crna zemlja sigurna pošto se ima i podrška češkog ministarstva za energetiku i ekologiju, i EU fondova pride, što bi dovoljno za početak slavlja u somborskih vlasti. Jer, nije mala stvar u sred svetske krize toliku investiciju privući, pedesetak radnih mesta otvoriti i još Evropu ogrejati!

Mada se ambicioznosti investitora na izgled nije imalo šta prigovoriti, zdrava skepsa je tada ipak nagnala da se na oprez pozovu ne samo lokalne vlasti već i manjinski akcionar celog poduhvata, trudbenička farmerska porodica, koja je u ceo poduhvat ulagala svoje oranice. Ako već nije alarmirao podatak da jedna finansijski superiorna „Viktorija grupa“, ugovarajući prozvodnju soje i suncokreta (čiji ostaci su i energetski najpoželjniji za proizvodnju agropeleta) sa oko 45.000 vojvođanskih proizvođača na površinama koje premašuju 200.000 hektara, uspeva da u svojoj peleternici proizvede „tek“ 30.000 tona agropeleta, čudno je da se niko nije obazirao ni na, za „Dnevnik“ tada datu, zvaničnu informaciju ambasade Republike Češke, u licu ekonomskog savetnika, po kojoj, sem podatka da je „„Bridge power investments“ d.o.o. kojim “ registrovan kao privredni subjekt u praškom Gradskom sudu, diplomatsko predstavništvo ove zemlje ne može potvrditi vezu firme namerne da ogreje Evropu sa narečenim češkim ministarstvima. Još se manje obaziralo na, najblaže rečeno čudnu, činjenicu da se investitor, dok tek pompezno najavljuje potpisivanje strateškog partnerstva, u internet galaksiji hvali već uhodanom proizvodnjom 100.000 tona agropeleta u vlastitom doroslovskom pogonu.

Gradnja fabrike agropeleta je za laike napredovala sporo, u prostoru na 10 hektara, ograđenom za potrebe proizvodnje su se, trunući pod kišama i snegovima, gomilale ogromne bale slame, a o efektima ovog pogona nije se moglo saznati gotovo ništa, sve dok Privredni sud u Novom Sadu nije svojom odlukom od 17. avgusta 2015. godine ozvaničio prethodno pokrenuti stečajni postupak nad „„Bridge power investments““ d.o.o. čije je sedište bilo u Novom Sadu.

Najzad su se i iz podnetog Unapred pripremljenog plana reorganizacije mogli saznati konkretniji podaci o tome kako se ceo projekat realizovao, ali i kakav mu je neslavan kraj na pragu. Elem, ispostavilo se da je češki BPI uspeo da od tamošnje „Češke eksportne banke“ dobije multimilionski evro-kredit, navodno na osnovu ugovorene isporuke agropeleta češkim toplanama, o čemu u UPPR-u nema ni jednog pismenog dokaza. Prve godine svog poslovanja u Srbiji, BPI d.o.o. je zabeležio 5,4 miliona dinara gubitka, sledeće već 41 milion, da bi 2013. gubitak bio povećan na 100 miliona dinara (izveštaj za 2014. godinu nije ni dostavljen), a nesrazmera u prihodu i rashodu je pripisana loše izvedenim radovima i opremom koja ne može da odgovori zahtevanim kapacitetima od 11 tona na sat, odnosno 260 tona na dan, zbog čega je BPI tužio češku „Rovina“ a.s., izvođača kojem je poverena izgradnja i opremanje po sistemu „ključ u ruke“ i navodno, pošto nema ni jednog pisanog dokaza za to u UPPR-u, uspeo da dobije prvostepenu povoljnu presudu u svoju korist.

Ukupni dugovi BPI d.o.o. su procenjeni na 1,381.000.000 dinara, od čega lavovski deo otpada na Češku eksportnu banku (1,15 milijardi), dok je potraživanjem prati beogradska građevinska firma “Exing B&P“ sa 89 miliona dinara i „Erste banka“ sa 65,5 miliona dinara. Radnicima (njih 57) za zarade i doprinosima državi na ime njihovog PIO i zdravstvenog osiguranja duguje se 12,5 miliona dinara, Poreskoj upravi 2,6 miliona, EPS-u 19 miliona… Celokupna pokretna i nepokretna imovina je pod hipotekama, pa tako i 10 hektara koje je zarad posedovanja pet odsto učešća u vlasništvu nad BPI d.o.o. unela porodična firma, a gotovo neverovatno zvuči podatak da je, i pored gromoglasne „pomoći i učešća lokalne i pokrajinske administracije u realizaciji celog projekta“, fabrika agropeleta u Doroslovu zapravo divlja gradnja, o čemu svedoči i prilog UPPR-a u vidu izvoda iz katastra.

Kraj drame, ili početak kraja, je usledio odbijanjem novosadskog Privrednog suda da odobri UPPR, pošto njegov predlagač, BPI d.o.o, nije uspeo da ispuni gotovo ni jedan uslov za to, proglašenjem „pravog“ stečaja 7. decembra 2015. a ovih dana, u iščekivanju prodaje celokupne imovine, „samozapalile“ su se i trule bale prikupljene slame.

Milić Miljenović, Dnevnik