banner-image

Srba u poljoprivredi najviše, a produktivnost na dnu

Tranzicioni proces i reformska orijentacija ka liberalnijim konceptima  tržišnih  uslova poslovanja, u sektoru poljoprivrede, postavljaju u stručnoj javnosti potrebu određivanja indikatora koji ukazuju na uspešnost reformskog procesa. Negativni efekti reformskog procesa, se kratkoročno i srednjeročno  ispoljavaju padom poljoprivredne proizvodnje, pa se usled toga postavlja pitanje da li povećanje proizvodnje može  biti validan indikator uspešnosti započetog reformskog procesa.

Dugoročno posmatrano rast poljoprivredne proizvodnje ne može biti prihvatljiv indikator rezultata uspešnosti reformskog procesa. Rast proizvodnje može biti stimulisan značajnijim budžetskim intervencijama-subvencioniranjem poljoprivrednog sektora, većim administrativnim uplivom u politici cena (zajedno inputa i finalne proizvodnje) i brojnim trgovinskim restrikcijama, što je u celini posmatrano nedosledno sa započetim tržišnim konceptom reformi.

Prihvatljivija pojedinačna mera progresa reformskog procesa je rast produktivnosti-proizvodnje po jedinici inputa (kapitala, obradivog zemljišta, radna snaga i sirovine) korišćenih u proizvodnji. Osnovni način za postizanje rasta poljoprivredne proizvodnje doslednog konceptu tržišne privrede je reformski proces i pozitivan razvoj na strani agregatne ponude poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. To se pre svega odnosi na razvojne mogućnosti: efikasnijih promena u poslovanju poljoprivrednog gazdinstva-farme u cilju postizanja veće produktivnosti, što treba biti istovremeno podržano brzim i energičnim razvojem trgovinskog sektora, javne infrastrukture i ostalih institucija koje odgovaraju tržišnom  konceptu organizovane poljoprivrede.

Poljoprivredno gazdinstvo može povećati rast produktivnosti oslobađanjem od neproduktivnih inputa, posebno radne snage. Angažovana radna snaga u poljoprivredi je u osnovi dosta ‘’virtuelna’’ i neefikasno velika, u svim privredama, zemalja u tranziciji, i podaci ukazuju da je njen udeo u ukupnoj radnoj snazi mnogo veći od udela poljoprivrede u GDP. U većem broju  zemalja, poljoprivredna radna snaga ima udeo od 15-30% u ukupnoj radnoj snazi ( u poređenju sa 2% u SAD i 5% u EU), dok je udeo poljoprivrede u GDP između 10-20%.

Ovaj metod koji može da doprinese rastu produktivnosti podrazumeva odlivanje prekomerne radne snage u druge privredne sektore i istovremeno ne zahteva  promene u prirodi i sistemu proizvodnje na gazdinstvu. Transfer radne snage van poljoprivrede zahteva otvaranje novih radnih mesta, što konceptu tranzicionih privreda,  podrazumeva šire reformske zahvate u svim sektorima privrede, posebno u sektoru usluga,  gde se na kratak rok mogu kreirati značajno velike mogućnosti za zaposlenje.

Veća produktivnosti i konkurentnost na unutrašnjem i svetskom tržištu može biti ostvarena reformama i usavršavanjem sektora trgovine i javnih institucija infrastrukture u skladu sa definisanim tržišnim konceptom reformi u poljoprivredi. Potrebe za osnovnim, dobro organizovanim institucijama, kao logistike, savremenog tržišnog koncepta u funkcionisanju primarne poljoprivrede podrazumevaju funkcionalno-operativno prikupljanje, praćenje i distribuciju tržišnih informacija do neposrednog proizvođača, uz istovremeno razvijene institucije ruralnog bankarstva i finansija, kao i dobro uređenu pravnu legistrativu, posebno iz domena komercijalnog prava. Sniženjem  troškova transakcija infrastrukturnih usluga može se doprineti da poljoprivredna proizvodnja bude znatno konkurentnija na svetskom tržištu.

Komparativna analiza produktivnosti rada prikazana za Srbiju i pojedine zemlje

Pri analiziranju konkurentnosti poljoprivrede na domaćem i međunarodnom tržištu potrebno  je sagledati nivoe dostignute produktivnosti u poljoprivrednoj proizvodnji po poljoprivredniku komparativnim poređenjem pojedinih zemalja. Produktivnost u poljoprivredi, kao značajan segment konkurentnosti domaće poljoprivredne proizvodnje i prerade, rezultat je više faktora od kojih su najvažniji:

o             stabilnost uslova privređivanja, cena, tržišta, nacionalne valute i dostupnost poljoprivrednih kredita;

o             organizovanost proizvođača u procesu proizvodnje, prerade i prometa agrarnih proizvoda na domaćem tržištu i za izvoz;

o             veličina i opremljenost proizvodnih jedinica, uključujući visok genetski potencijal biljnih kultura i stočnog fonda;

o             sistem dugoročnih mera poljoprivredne i spoljnotrgovinske politike;

o             naučno istraživački rad i transfer tehnologije, inovacija i racionalizacija  u poljoprivrednoj proizvodnji  i preradi;

o             agroekološki uslovi i njihova pogodnost za proizvodnju određenih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.

Korišćenjem proizvodnih kapaciteta, dostignuti nivo prinosa po jedinici kapaciteta, a posebno proizvodnja pojedinih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda po aktivnom stanovniku u poljoprivredi, višestruko zaostaje u Srbiji u odnosu na rezultate u razvijenijim zemljama Evrope i pojedinim zemljama u regionu.

Srbija raspolaže sa oko 5.111.000 hektara poljoprivredne površine (0,60 ha po stanovniku), 4.255.000 ha obradive površine (0,50 ha po stanovniku) što je iznad standarda zemalja Evrope.

U drugoj polovini prošlog veka ostvaren je značajan razvoj poljoprivredne proizvodnje u Srbiji. Prosečni prinosi važnih ratarskih kultura su povećani dva do tri puta, zahvaljujući upotrebi domaćih visokorodnih sorata, hibrida, hemizaciji poljoprivrede i korišćenju savremene mehanizacije. Najveće povećanje prinosa je postignuto kod žitarica, pšenice i kukuruza, kao i u proizvodnji industrijskog bilja, suncokreta i soje.

Ubrzani razvoj i unapređenje ratarske proizvodnje ostvaren je do polovine 80-tih godina. Posle tog perioda, a posebno u 90-tim godinama zasejane površine ratarskih kultura stagniraju ili se postepeno smanjuju, a prosečni prinosi su takođe niži u odnosu na protekli period, kao i posledica ekstenzifikacije poljoprivredne proizvodnje u uslovima ekonomskih sankcija UN prema Srbiji.

Ukidanjem ekonomskih sankcija UN i započetim procesom reformi u domaćoj  privredi stvaraju se neophodni uslovi za intenzifikaciju domaće poljoprivredne proizvodnje. Poljoprivredna proizvodnja u Srbiji ima trend rasta ukoliko se posmatraju ostvareni rezultati u višegodišnjem periodu i pored značajnih oscilacija koje je karakterišu na godišnjim nivoima.

Međutim, dosadašnja dinamika i efikasnost u poljoprivrednoj proizvodnji nije zadovoljavajuća  na šta ukazuje stopa rasta neto poljoprivredne proizvodnje, koja je  tokom proteklih petnaest godina prosečno iznosila 1,3%, a bruto vrednosti 1,5%, što su niže vrednosti u odnosu na period tokom 1980-ih. Optimalni model rasta računa sa prosečnom stopom rasta poljoprivrede od 3,5-4% tokom narednih deset godina. Imajući u vidu strukturu poljoprivredne proizvodnje Srbije, raspoložive resurse i dostignuti nivo produktivnosti, ocenjujemo da se promene moraju odvijati u pravcu rasta produktivnosti, stabilizacije prinosa i promene proizvodne strukture u biljnoj proizvodnji i dostizanja veće zastupljenosti stočarstva u vrednosti poljoprivredne proizvodnje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Usled relativno visokog učešća aktivnog poljoprivrednog stanovništva u strukturi ukupnog stanovništva u Srbiji od 21% i znatno nižih prinosa po jedinici kapaciteta produktivnost rada merena ukupnom proizvodnjom po aktivnom poljoprivredniku u Srbiji znatno zaostaje u odnosu na razvijene zemlje i zemlje u tranziciji.

Primera radi Francuska ima 1,8% aktivnog stanovništva u poljoprivredi, Austrija 4,9% Bugarska 6,4%, Rumunija 29% i Mađarska 2,9%. Usled toga produktivnost rada kod pojedinih biljnih kultura u Srbiji je za 4-5 puta manja u odnosu na Francusku, 2-3 puta u odnosu na Mađarsku, i približno je na nivou ostvarene produktivnosti u Rumuniji  (tabela 6).

Ostvarena produktivnost u proizvodnji mesa je niža za 3-4 puta u odnosu na Francusku, 2-3 puta u odnosu na Mađarsku, a veća je u odnosu na Bugarsku i  Rumuniju. Istovremeno, produktivnost u proizvodnji mleka u Srbiji  je niža u odnosu na Fransusku za 17 puta, Austriju za 9 puta, Bugarsku 3 puta, a veća je u odnosu na Mađarsku. Detaljnije u priloženim  tabelama.

Zemlje u tranziciji još nisu neutralisale-otklonile naturalnu i autarkičnu poljoprivrednu proizvodnju, za razliku od poljoprivreda razvijenih zemalja koje imaju gotovo u celosti  specijalizovanu i komercijalizovanu proizvodnju, što je, jedan od osnovnih činilaca  visoke produktivnosti i njenog brzog rasta.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Specifičan model obračuna produktivnosti rada

Pored prikazane dinamike i nivoa produktivnosti, koji su utvrđeni opisanim postupcima, produktivnost u poljoprivredi se najlakše može izračunati i brojem lica koje hrani jedan poljoprivrednik (aktivni), odnosno brojem lica za koja jedan poljoprivrednik proizvodi hranu.

Ovaj način prikazivanja produktivnosti ima izvesne prednosti pošto na veoma jednostavan način omogućava izračunavanje i prikazivanje nivoa produktivnosti. Kako je osnovna funkcija poljoprivrede proizvodnja hrane, to sam način prikazivanja,  veoma slikovito pokazuje stepen produktivnosti poljoprivrede, odnosno poljoprivrednika, u određenim vremenskim periodima i u pojedinim zemljama.

Polazeći od funkcije poljoprivrede da proizvodi hranu, broj lica koje hrani jedan aktivan poljoprivrednik, takođe, može biti i mera i izraz produktivnosti rada u poljoprivredi. U primenjenom modelu prikazana je produktivnost rada u poljoprivredi za određeni broj zemalja u Evropi, počevši od jedne grupe zemalja u tranziciji, koja se nalazi u našem okruženju, kojoj pripada i Srbija, pa do najrazvijenijih zemalja u EU.

Na ovaj način dinamika produktivnosti se prati u periodu 2000. i 2015 godine. Period u kome se prati produktivnost za Srbiju je 2000-2014. godine. Na ovaj način može se upoređivati produktivnost između pojedinih zemalja, kako u relativnom nivou,  tako i u njenom porastu tokom  perioda 2000- 2015. godine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U grafikonu se ilustruju sadašnje razlike u produktivnosti rada poljoprivreda odabranih zemalja. Pri korišćenju podataka treba uzeti u obzir i nedostatke ovog modela. U uzetoj vrednosti ukupne poljoprivredne proizvodnje, jedan deo proizvodnje, se ne odnosi na hranu (pamuk i biljna vlakna, duvan i sl.), tako da podaci pretstavljaju  broj lica snabdevenim svim poljoprivrednim proizvodima, a ne samo prehrambenim. Razlika se može zanemariti s obzirom da je primarno upoređivanje relativnih odnosa u produktivnosti među zemljama, kao i dinamika porasta te produktivnosti. Istovremeno, različit je i nivo kvaliteta ishrane u pojedinim zemljama. Usled toga su razlike u produktivnosti rada u poljoprivredi, između razvijenih i pojedinih zemalja u tranziciji, još veće, nego što prikazani podaci to ilustruju, a to se zapaža i iz analize produktivnosti prikazane prethodnim metodom.

Najvišu produktivnost rada u poljoprivredi imaju privredno najrazvijenije zemlje. To su zemlje koje imaju ispod 10, ili, čak, ispod 5% poljoprivrednog stanovništva. U takvim uslovima aktivano zaposlen u poljoprivredi raspolaže relativno velikim površinama, visokom vrednošću sredstava za rad, velikim brojem grla stoke, visokim ulaganjima po jedinici površine i zaposlenom i itd.

Na osnovu izloženih podataka zapaža se da je dinamika rasta produktivnosti rada, u periodu između 2000. i 2015. godine, bila znatno veća u razvijenim zemljama u poređenju sa zemljama u tranziciji.

Polazeći od stepena produktivnosti rada u proizvodnji hrane danas u svetu sve zemlje mogu se podeliti u četiri grupa koje se međusobno razlikuju određenim karakteristikama: u prvoj grupi su zemlje sa vrlo visokom produktivnošću u kojima jedan aktivan poljoprivrednik proizvede hranu za više od 25 lica; drugu grupu čine zemlje sa visokom produktivnošću, u njima jedan aktivan poljoprivrednik za 15-25 lica; treću grupu čine zemlje sa srednjom produktivnošću, u njima jedan aktivan poljoprivrednik proizvodi hranu za 10-15 lica, i četvrtu grupu čine zemlje sa niskom produktivnošću, gde jedan aktivan poljoprivrednik proizvodi hranu za 5-10 lica.

Vojislav Stanković