banner-image

Predlog Aleksandru Vučiću šta da radi u poljoprivredi

Srpska poljoprivreda ima sve sem pameti onih koji treba da donose strateške zakone. Niti pameti niti želje ni hrabrosti da se zaista pomogne poljoprivredi. Možda u pitanju nije samo neznanje i glupost već namera da se nešto upropasti pa zatim opljačka, ali to je drugi par opanaka i slučaj za policiju i sudove. Pošto je u Srbiji na snazi pljačka po zakonu, pravdu nećemo dočekati, ali još uvek ima vremena da se spasi što se spasti može.  Kakvi političari, takava i poljoprivreda.

Šta mora da se uradi? Imamo predlog za novu vlast i genijalnog stratega Aleksandra Vučića koji se nikoga i ničega ne plaši. Reč je o zemljišnoj politici, od koje mora da se krene. Pa da vidimo. Prvo i hitno se mora doneti zakon o nasleđivanju i nova poreska politika i time sprečiti i tajkunizaciju i rasparčavanje seoskih poseda i domaćinstava.

Da li je moguće zaustaviti nove gazde da oru i kupuju desetine hiljada hektara? Da li je moguće Kostića, Matijevića, Miškovića i ine pobednike srpske tranzicije prizvati pameti, a sprečiti i neke nove Kineze, Arape ili Nemce da kupuju stotine hiljada hektara po Srbiji? Pa moguće je samo to niko neće i ne sme da uradi.

Rešenje se zove nasleđivanje i porezi. Kako došlo tako može i da ode. Država im dala,  država može i da ih opameti.

Elem, Britanci su posle Drugog svetskog rata doneli takve poreske zakone da su oglobili veleposenike nateravši ih da bukvalno rasprodaju zemljišna carstva.  Ovo tek napominjemo da ne bi bilo da predlažemo komunističke formule. Ne. Čista ekonomija. I to liberalana. Ne radi se ni o kakvoj odmazdi već o čistoj starateškoj ekonomskoj politici.

Dakle, šta je cilj. Porodična gazdinstva i li tajkuni? Vojvođanski paori ili arapski veleposednik u srpskoj poljoprivredi?

Ako su gazdinstva onda šta će nama tajkuni i zašto da poreze isto plaćaju i oni koji imaju 10 hektara i oni sa 10.000 hektara. Ako nam ne trebaju onda treba porezima sprečiti tajkunizaciju.

Prosto. Svako ko ima do 100 hektara mora biti oslobođen poreza. To jest, ogroma većina naših poljoprivrednika.Onaj ko ima od 100 do 200 hektara treba da plaća poreze koji sada vrede, a to je najviše 0,4 odsto od tržišne vrednosti imovine, ali samo za onih drugih 100 hektara.  Cilj nam je da imamo održiva gazdinstva, a to znači posede do 100 hektara i da tolerišemo one do 200 hektara.

Preko 200 hektara moraju da rade penali. Oni koji imaju od 200 do 1.000 hektara treba oporezovati u visini arende koja se plaća za zakup to jest najmanje 200 evra po hektaru. Oni koji imaju preko 1.000 hektara treba da plaćaju duplu arendu, to jest najmanje 400 evra po hektaru.

Pravo je tajkuna da kupuju, a pravo je države da ih oporezuje.

Ako su im porezi veliki neka  prodaju višak …

Na ovaj način se sprečava tajkunizacija i pomaže poljoprivrednicima s manjim posedima da budu konkurentniji na tržištu, jer nije isto kada neko proizvodi na 10.000 hektara ili na 50 ili 100 hektara.

Takođe, oni koji zarađuju primoravaju se da investiraju u prerađivačke kapacitete u fabrike ili nešto drugo, a ne u zemljite. Teraju se, ekonomskim i poreskim mehanizmima, da ulažu u proizvodnju, a ne u  njive, da zarađuju na većoj proizvodnji po jedinici površine a ne po povećanju broja hektara.

Na kraju onaj ko hoće da ulaže u oranice i da glumi Bogdana Dunđerskog, neka to radi, ali onda mora i kroz poreze svoju želju i da plati.

Kad obuzdate tajkune i razne investitore da kupuju njive onda ćete automatski olakšati onima s malim posedima da kupujući oranice uvećeju posede i dostignu željenu veličinu gazdinatva od 100 hektara. Tajkuni će ispasti iz igre pa logika nameće zaključak da i cena zemlje mora biti barem malo dostupnija.

Drugi mehzanizam je nasleđivanje i porezi prilikom prodaje gazdinstva i poljoprivrednih preduzeća. Dakle zakonom se mora predvideti da prilikom nasleđivanja ili prodaje imanja većih od 200 hektara plaća se porez od 50 odsto tržišne vrednosti oranica. Visoke poreze bi morali da plaćaju i oni koji pokušaju da rasparčaju i rasprodaju mali seoski posed ispod 100 hektara. Bez obzira da li ima par ili 10 hektara.

Dakle, nema ni stvaranja latifundija ni daljeg usitnjavanja.

Kada neko zna da će morati da plati žestok porez kada bude preprodavao poljoprivredno preduzeće neće mu pasti na pamet ni da ga kupuje, a onda će se poljoprivredom baviti oni koji i treba a to su samo poljoprivrednici.

Zašto se neko nije ovoga setio ranije. Pa zato što su tajkuni nastali tako što su im političari to omogućili usvajanjem naopakih zakona. Političari na velike gazde  nisu smeli da udare jer su deo zajedničkog poduhvata. S druge strane, na  male to jest na naslednike seoskih domaćinstva koji žive u gradu i koji su nasledili imanja svojih očeva i dedova ne smeju jer ih ima puno i jer su glasači. U dedovinu se ne dira. Naravno, sve dok se ne rasparčava. Ko prodaje u komadu i jednom mladom komšiji koji ostaje da živi na selu porez treba da ostane minimalan.

Da ponovimo. Cilj su porodična gazdinstva, zar ne? E ako je tako onda sve dok se ne donesu ovi zakoni jasno je da je cilj tajkunizacija i pljačka. Jer da smo imali ovakave zakone nikada ne bi bilo ni Kostića ni Miškovića, a ni Arapima na bi na pamet palo da kupuju njive po Srbiji.

Umesto da usvajamo ovakve propise naši mudri i hrabri vlastodršci udaraju u talambase i busaju se u prsa kako su strancima zabranili da kupe dva hektara negde u Srbiji.

Da li mislite da će ovakvi propisi ikada biti usvojeni u Srbiji?

Minimalne šanse. Ne zato što je nemoguće ili nepravedno već zato što to nema ko da učini. Sadašnja vlast nam je spakovala Arape i ko zna kave sve investotore, a opozicija je pljačku po zakonu i omogućila.

Jedina nada je mladost koja živi na selu i koja tu želi da ostane. I činjenica da za ovakve zakone nikada nije kasno. Samo pokretanje ove teme bilo bi dovoljno da se tajkuni zapitaju šta rade i šta će biti .

Mladi na selu su na potezu. A i cela Srbija ako ima imalo ekonomske pameti i logike.

Milovan Lukić