banner-image

Stočni fond u Srbiji doživeo tranzicionu golgotu

Prema podacima prikazanim u ovom saopštenju, u Republici Srbiji, sa stanjem na dan 1. decembra 2017, u odnosu na prethodno stanje, veći je ukupan broj goveda za 0,7%, ovaca za 2,4% i živine za 0,6%, dok je manji ukupan broj svinja za 3,7% i koza za 8,8%.

Goveda se najviše gaje u regionu Šumadije i Zapadne Srbije (45,9% u odnosu na ukupan broj goveda na teritoriji Republike Srbije), a svinje u Regionu Vojvodine (41,9%).

U odnosu na desetogodišnji prosek (2007–2016), ukupan broj goveda manji je za 6,2%, svinja za 13,5%, koza za 23,2% i živine za 10,6%, a veći je broj ovaca za 5,8%.

Međutim, u odnosu na tzv. predtranzicioni period, pred sam raspad SRJ, posmatrano u periodu između 1988-1990, godine,  stočni fond u Srbiji je doživeo pravu golgotu: broj goveda je smanjen za 23,5%, broj svinja je manji za 35,3% i živine je manje za 37,3%. Jedino je povećan broj ovaca za 17,3%.

Konačni podaci o broju stoke po vrstama i kategorijama, kao i podaci o bilansu stoke i stočnoj proizvodnji, biće objavljeni u aprilu mesecu tekuće godine.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kratak osvrt na aktuelne rezultate u stočarskoj proizvodnji

Kao što je više puta ukazivano stočarstvo u strukturi poljoprivrede Srbije i njene politike ima višestruko naglašenu ulogu koja se ogleda: u procesu valorizacije radnih i proizvodnih potencijala; realizaciji veće dobiti; u održavanju i poboljšanju plodnosti zemljišta, u ukupnoj intenzifikaciji i jačanju izvozne orijentacije agroindustrijske proizvodnje.

Uslovi za stočarsku proizvodnju, sa stanovišta obezbeđenja obima i kvaliteta stočne hrane su povoljni. Razvojem stočarske proizvodnje na bazi raspoloživih agroekoloških potencijala, može se pozitivno uticati na strukturne promene u poljoprivredi, a posebno u biljnoj proizvodnji, odnosno na prilagođavanje strukture odgovarajuće agroindustrije proizvodnje (prerade mesa, mleka i kože). Razvoj ove grane u visokom stepenu uslovljen je mogućnostima plasmana na domaćem i stranom tržištu.

Eliminisanje bilansnog deficita večine stočarskih proizvoda, povećanje potrošnje po stanovniku i rast izvoza stočarskih proizvoda, zahteva bezbedan sistem zdravlja životinja, ispravnost i kvalitet namernica životinjskog porekla, adekvatnu veterinarsku kontrolu životinja namenjenih dobijanju mleka, mesa i drugih proizvoda, od ishrane i indentifikacije životinja i na toj osnovi sistematsko podsticanje proizvodnje u stočarstvu, čime se može izmeniti struktura ukupne stočarske proizvodnje. Sve grane stočarstva imaju značajne potencijalne mogućnosti za izvoz.

Raspoloživa statistička evidencija o brojnom stanju stoke, strukture po delatnostima, proizvodnji i potrošnje mesa, mleka i prerađevina, ukazuje da ova, za poljoprivredu,  najznačajnija delatnost, još nije na putu oporavka. Inicijalni pad poljoprivredne proizvodnje u prvoj polovini tranzicionog perioda, posebno je pogodio stočarsku proizvodnju u Srbiji. Stočni fond u Republici je manji za 50% u odnosu na osamdesete godine i sa pravom analitičari ukazuju na njegovu pravu devastaciju. Bez dugoročno i bez sveobuhvatnog definisanog programa razvoja stočarstva, sa skromnim sredstvima u agrarnom budžetu i bez većih investicija namenjenih razvoju stočarstvu neizvodljiv je proces oživljavanja proizvodnje. Istovremeno, visok nivo protekcionizma u svetskoj stočarskoj proizvodnji, posebno u govedarstvu, otežava i postizanje veće konkurentnosti ove proizvodnje  u tržišnim uslovima poslovanja.

 

Govedarska proizvodnja u Srbiji, koja pretstavlja  osnovu savremene stočarske proizvodnji, učestvuje u njoj sa oko 41,5%, dok u ukupnoj proizvodnji mesa ima udeo od 22-25%. U periodu za poslednjih godina broj goveda ima tendenciju smanjenja i  u 2017. godini registrovan broj grla od 898.650 manji je, u odnosu na period 1988-90. godine, za 23,5%. Posmatrano u međunarodnim okvirima, broj grla goveda ima u svetskim okvirima udeo od 0.2%, odnosno udeo od 1,1% u evropskom broju, što ukazuje na relativno marginalan međunarodni značaj koji ima govedarska proizvodnja u Srbiji.

U osamdesetim godinama Srbija je izvozila oko 20 hiljada tona visoko-kvalitetne junetine-baby beef. Poslednjih godina izvozi se samo oko 4-5% od realizovanih količina iz osamdesetih godina. Srbija realizuje preferencijalnu kvotu EU od 9.870 tona samo sa 10-12%.

Posmatrano u vrednosnim pokazateljima izvoz je smanjen sa, oko 35 miliona USD, na 4-5 miliona USD. Pored plasmana na tradicionalnim tržištima Grčke i Italije, u izvozu su prisutna tržišta Crne Gore,  Makedonije i BiH.

 

 

 

 

 

 

U tom pravcu, radi stimulisanja “izvoznog mentaliteta“ domaće poljoprivrede i prehrambene industrije i realizacije preferencijalne kvote na tržištu EU za juneće meso, potrebno je pokrenuti program za organizovane proizvodnje junećeg meso, koji će se temeljiti na analizi položaja govedarstva – najvažnije stočarske delatnosti u Srbiji, prepoznavanju i temeljitoj pripremi potencijalnih sudeonika u programu i razvoju infrastrukturne podrške (marketing, informisanje, kvalitet). Potencijalna tržišta za plasman junećeg mesa iz Srbije su pored EU i  tržišta Ruske Federacije i pojedina tržišta  sa Bliskog Istoka.

Organizovanom proizvodnjom junećeg mesa, pored pomenutih razvojnih ciljeva u poljoprivredi i stočarstvu, mogla bi se realizovati i četiri cilja regionalne politike:

  • Postizanje održivog razvoja na lokalnom i regionalnom nivou;
  • Razvoj ljudskih resursa kako bi se stanovništvo zadržalo otvaranjem perspektive rada i zapošljavanja;
  • Očuvanje ruralnog prostora, njegovo vrednovanje i optimalno korišćenje, i
  • Razvoj konkurentnih i restruktuiranih delatnosti s posebnim naglaskom na razvoj malih i srednjih preduzeća.

 

U ukupnoj stočarskoj proizvodnji proizvodnja svinja dostiže udeo od oko 34-36% zavisno od godine, dok u ukupnoj proizvodnji mesa ima i udeo od 50% zavisno od godine. U Srbiji prosečan broj grla svinja dostigao je broj od oko 2,9 miliona grla, što još čini udeo od oko 0,30% svetskog, odnosno 1,2% evropskog broja. Proizvodnja svinjskog mesa je druga po vrednosti poljoprivredna proizvodnja u Srbiji. Tradicionalno, dominira na porodičnim gazdinstvima i ima u visokom stepenu izražen naturalni karakter (prosečna robnost-tržišnost je niska). Klaničnih kapaciteta ima dovoljno, a njihova iskorišćenost je veoma mala, stanje objekata i opreme je loše i većina nije standardizovana sa propisima EU.

Proizvodnja svinjskog mesa, povećanjem randmana mesa po krmači i smanjenjem udela prasadi u ukupnom broju zaklanih svinja, mogla bi se povećati na oko 350.000 tona za period od nekoliko godina, prevashodno daljim poboljšanjem genetskih osobina uz odgovarajuću kvalitetnu ishranu, što zahteva potpuno obezbeđenje zrnaste i najvećeg dela proteinske stočne hrane iz domaćih izvora. Ostvareni obim proizvodnje bi trebalo da zadovolji potrebe domaćeg tržišta i omogući izvoz, za sada samo termički obrađenog mesa (problem svinjske kuge), posebno prerađevine visokog kvaliteta (kuvana šunka, trajni kobasičarski proizvodi i meso u konzervama).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ovčarska proizvodnja se realizuje sa oko 99% na sektoru individualnih poljoprivrednih proizvođača i zbog toga programe razvoja treba prilagoditi tom sektoru, koji bi sa novim tehnologijama značajnije mogao da doprinese intenziviranju proizvodnje mesa, mleka i vune. Optimalni, a neikorišćeni agroekološki potencijali, posebno u brdsko-planinskom području, ekstenzivnost i najdominantnija naturalnost u stočarskoj proizvodnji su osnove koje karakterišu ovčarstvo Srbije.

Po broju grla, ovce se nalaze na četvrtom mestu u stočarstvu Srbije, sa prosečnim brojnim stanjem od oko 1.5-1.7 miliona grla (0,2% u svetskom broju grla ovaca, odnosno, 1,9% evropskog broja grla ovaca) i na četvrtom mestu u proizvodnji mesa, sa prosečnom godišnjom proizvodnjom mesa od oko 20.000 tona. Izvozni rezultati su izuzetno skromni i neodražavaju potencijale sa kojima Srbija raspolaže u proizvodnji ovčijeg i jagnjećeg mesa.

Proizvodnja ovčijeg mesa, posebno jagnjećeg mesa, povećanjem broja grla i poboljšanjem genetskih osobina ovaca i poboljšanjem uslova ishrane i nege, mogla bi dostići oko 40.000 tona na godišnjem nivou.

Na relativno mali broj ovaca u uzgoju negativno deluju brojni faktori:

  • Otežani opšti uslovi privređivanja;
  • Paritetni cenovni odnosi i depresirane cene jagnjećeg i ovčijeg mesa;
  • Mala kreditna sposobnost uzgajivača;
  • Problemi sa otkupom jagnjadi;
  • Smanjena seoska populacija;
  • Smanjena kupovne moći stanovništva, i sl.

 

Vojislav Stanković