banner-image

Gde je Žorž predsednik države poljoprivrednici postanu nudisti

U sadašnjem srpskom društvu postoji jedna dilema. Za neke mala i nebitna, a meni suštinska – da li je čuveni Žorž iz remek dela Živka Nikolića “Lepota poroka”, Aleksandar Vučić ili neki od srpskih tajkuna. Ko se kamuflirao i skinuo belo odelo i šešeir?

Za sada mi najviše liči da se Žorž preziva Vučić. Zapošljava uz dobre plate, a može i da vam sredi otkaz ili sniženje penzije i plate… Može da izda kuma i da mu smesti iza leđa, da ga napusti dok je u zatvoru, a i da mu namesti zgodnu žensku. U se, na se i poda se. Da vam sredi sve što vam ne treba i da vam na kraju krajeva uzme sve što vam treba.

A oko Žorža velikog mahera  koji sve zna i sve može, se odigravaju velike ljudske drame u kojima nesretni i dobri  ubijaju nesretne i dobre. Može Žorž da bude i radikal i sveta Petka, ako mu je danas u interesu. A sve je zasluga društvene atmosfere koju stvara Žorž i njemu slični. Laž, samohvalisanje, a iza toga korist i to sitna samo za njega i njemu slične mahere za nudizam.

Opet se pitate pa kakve ovo veze ima s poljoprivredom. Pa mnogo. Sve se i ovde odigrava po istom scenariju. Moralisanje, lažovi, sređivanje poslova i prevare.

Najgori su postali najuspešniji jer su se snašli u životu. Mi ostali možemo da im zavidimo ili da se ubijamo međusobno jer ne shavatamo da nas iskorištavaju. Na kraju krajeva, gde je Žorž predsednik države poljoprivrednici lako i na silu postanu nudisti.

Nije samo Vučić Žorž. On samo najviše liči i najmanje može da skrije svoju sujetu. I Kostić mi mnogo liči, ima „crte lica“, Mišković, Matijević… Ovi što kupuju maline takođe imaju gestikulaciju koja podseća na Žorža…

Sva nesreća srpske poljoprivrede se zasniva na dve totalne destrukcije. Prva je to da cenu setve i otkupa diktiraju tajkuni, a država se pravi blesava i priča bajke o tržištu koje u Srbiji u stvari i ne postoji.

Druga je što svaka partija i svaki otkupljivač, to jest tajkun, ima svoje seljake koji zajedno s državom koja ćuti pelješe i upropaštavaju ogromnu većinu ostalih takozvanih malih poljoprivrednika.

Političko tajkunski seljaci fingiraju i proteste i dogovore i tako već decenijama. Priključe se ili čak povedu proteste kad se oseti da raste seljačko nezadovoljstvo, a onda kad izbije buna, a posle napornih pregovora izbore i sklope jedini moguć dogovor.

U stvari to obično bude  jedini moguć dogovor u njihovu korist, a ostalima u buni se saopšti da drugačije nije moglo i više se dobiti ne može. Oni se bogate ili postaju poslanici ili predsednici opštona, a ogroma većina poljoprivrednika propada i tone u  siromštvo.

Setite se kolovođa iz seljačkih demonstarcija od devedesetih pa nadalje i vidite koliko su sada bogati i na kojoj se funkciji nalaze. Prosto je. I oni za žito i oni za maline i oni za uljarice.

Na kraju krajeva, ko su ta razna udruženja poljoprivrednika da odlučuju u ime svih seljaka? Kako se odjednom smiriše protesti zbog malina, ko je kome šta obećao i ko je kome šta sredio i koga ubedio? Politikanti srede jedno, a upropaste hiljade ostalih stvari. Tamo gde ne vlada zakon vlada partijska država i Aleksandar Vučić koji očigledno ima moć da dogovori cenu malina da kolovođe malinara budu zadovoljne. Neka tako bude i sa pšenicom čija je žetva počela, kao i otkup.

Postoji jedna bitna razlika između dobrog dela Srbije i Vučića. Vučić misli da su dobri svi tajkuni sem Miroslava Miškovića, a mi mislimo da ne valja ni jedan jedini kada je poljoprivreda u pitanju.

Dobar je Kostić čuveni uzgajivač šećerne repe i hotela, najveći investitor para zarađenih preko srpske grbače u Ukrajini i na Kipru. Dobar je čuveni uljar Predrag Ranković Peconi, a ima i televiziju s koje se Vučić i njegovi komentatori ne skidaju, Dobra je posrnula Viktorija i njena ekipa, dobri su svi jer pošteno otkupljuju od seljaka i svih pet godina Vučićeve vlasti pošteno su plaćali i žito i maline i sve živo i neživo, prskano i neprskano.

Kad Vučić i njegovi tajkuni otkupljuju onda poljoprivrednici sijaju od sreće i zadovoljstva. A svi su tajkuni nastali devedeseth godina kada je Vučić bio ministar. Za vreme žutih su se smo još više obogatili i postali jači od države.

Jedno je tačno. Da li će tajkuni zaraditi pet ili 25 odsto od otkupa pšenice, maline ili bilo čega drugog ne zavisi od njihove dobre volje ili ljudske dobrote već od toga da li veruju da je vlast sposobna da ih obuzda i natera da rade pošteno ili ne. Ali je problem onda što tu nema pravne države ni tržišta ni tržišnih mehanizama. Sve je sila i politikntstvo, paradržavni kapitalizam i burazerska ekonomija.

Sav otkup je u rukama tajkuna i o njemu odlučuje bukvalno desetak ljudi i kako se oni dogovore tako bude. Imate pet kompanija koje izvoze pšenicu i kukuruz, imate dva proizvođača šećerne repe, tri vlasnika uljara i dva ozbiljna igrača za otkup soje i to vam je to. Ima li kartela u Srbiji? Ima li monopola, ima li mućki, ima li prevara? Odgovor na to ne daje država već otkupna i izvozna cena kada se crta podvuče.

Sve je na tržištu, ali u Srbiji tržišta nema jer nema prave robne berze i tačka. Sve ostalo su prazne priče. Ako Vučić može da natera dobro je, ali je bolje da obezbedi mehanizme da seljaci sami mogu da nateraju tajkune da se ponašaju korektno. Porezi i moćna seljačka komora pravi su mehanizmi protiv monopola i kartela, a ne politička moć jednog čoveka.

Sve izgleda super, predsednik i ministri su pametni i rade za narod, a u stvari krpe rupe svog sistemskog nerada i nesposobnosti. Srede kobajagi cene, a u stvari sve upropaste. Takvo sređivanje otkupa unštava svaku mogućnost da se seljaci ekonomski udruže, a ne partijski.

Nije to samo kod otkupa.To vam je i s gorivom.

Vučić i njegovi telali zvani ministri lažu seljake godinama kako će dobiti jeftin dizel, ali od toga nema ništa, a frapantno je kako se podmuklo izvrću činjenice u ovim i svim drugim slučajevima. Kada se povede priča o ceni goriva Vučić potura priču o ceni benzina a ne hvali se grafikonom o ceni dizela, Naravno, jer dizel nam je skoro pa najskuplji u Evropi. Po ceni dizela smo pri vrhu u Evropi, a po platama pri dnu, a time se genije ne hvali već baljezga o benzinu i struji i hlebu. Veliki vođa kaže u stvari da naša sirotinja u gradovima jede najjeftiniji jeftin hleb u Evorpi, i to njegovom zaslugom, a zaboravi da doda da zbog toga u selu ima sve više sirotinje. Jeftin je hleb zbog jeftinog seljačkog žita. Onda mudraci kažu što seljaci ne seju nešto produktivnije… Pa i trebalo bi ali ko bi onda sejao pšenicu i kako bi se Vučić hvalio jeftinim hlebom.

Vučić se ponaša kao i da su sva pšenica, sav hleb i sva struja svi državni novci sve investicije, sve što u Srbiji postoji njegovo vlasništvo i od babe mu osatalo te da je zbog toga njegova dobra volja zaslužna za to što su hleb i struja jeftini, a da je sve ostalo skupo  zbog tržišta i lanjskog snega.

Sve je farsa, samo su mućke realnost.

Vučić će sada smanjiti akcize za dizel i ispasti heroj. To što srpski seljaci godinama moraju da kupuju naskuplji dizel u Evropi, to njega i njegove glasače ne zanima. Žorž je uspešan jer se snalazi i može sve da vam sredi.

Seljake i srpsku poloprivredu može da spase samo jedna jedinstvena seljačka institucija koja će pregovarati i o cenama dizela i o cenama pšenice i malina. Koja će biti vođena samo jednom maksimom – ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno, i pšenica, i maline, i cena dizela i tovljenici cena pesticida i ko kupuje i koliko koštaju tovljenici i koliko traje turnus: sve ili ništa. U suprotnom pregovaraće razna seljaka udruženja koja predstvljaju samo sebe i nikoga drugog, a odluke će donositi Žorž.

Milovan Lukić