banner-image

Srbija Kostićeva prćija

Nakaradna privatizacija u srpskom agraru stigla je do apsurda i pretposlednjeg čina totalnog besmisla. Umesto da razvijamo porodična gazdinstva, mi ćemu celu poljoprivredu pretvoriti u gazdinstvo jednog čoveka. Rasturili smo takozvane PIK-ove i AIK-e da bio od njih jedan čovek stvorio jedan jedini PIK i AIK, pokupivši najbolje komade od svakog pojedinačno.

Srpska i vojvođanska poljoprivreda postala je prćija Miodraga Kostića i to je pretposlednji čin besmislene agrarne politike u kojoj će u Vojvodini pet šest ljudi komandovati trećinom poljoprivrednog zemljišta i svom prerađivačkom industrijom, a poljoprivredna gazdinstva i skoro pola miliona ljudi postaće puki najamnici čija će sudbina zavisiti od dobre volje Kostića, Matijevića, Miškovića, Arapa i ko zna kojih investitora koji će njive moći da zakupe na 30 godina.

Poslednji čin apsurda će biti kada neki belosvetski investicioni fond kupi Kostićevu kiparsku firmu koja je u stvari vlasnik svega što imperator iz Vrbasa ima u Srbiji, a sada je toga previše. Kad stranci budu gazdovali svime onim što sada ima Kostić onda ćemo videti šta će reći ovi genijalci što se busaju u grudi kako su sprečili da tuđini kupuju srpsku zemlju.

Srbija ne da je postala banana država već mnogo gore od toga. Banane su nešto realno, a Kostić i njegovo vlasništo nešto virtuelno jer očas posla imperiju koju je stvorio može preći u ko zna čije ruke. Pa zar i šećerane nije prodavao pa kupovao pa opet pokušavao da ih proda? Trange-frange biznismen na visokom nivou koji je krenuo od odžačarske firme u Vrbasu dogurao je do najvećeg agrarnog tajkuna kakvog Srbija u istoriji nije imala. Dogurao je tako što su kvaziekonomski stručnjaci Vlahović, Labus, Dinkić i slični maheri napravili zakon o privatizaciji koja je u stvari omogućio pljačku po zakonu. Onda je gazda Kole uleteo sa svojim znanjem, genijalnošću, vizijom i  napravio IT kompaniju, stvrio program sličan androidu za pametne telefone, kreirao genijalnu kreativnu kompaniju… Naravno da ste shvatili, jer ništa od toga nije uradio već je iskoristio zakon o privatizaciji koji je Srbiju vratio u srednji vek i dozvolio kvazivelikašima da kupuju zemlju. I to ogromne komplekse. To ni knjaz Miloš nije dozvolio, vizantijski car Vasilije Veliki je takođe znao da će carstvo otići u propast ako velikaši pokupe njive, ali najveći šibicari srpske ekonomske misli poput već pomenutih Labusa, Vlahovića i Dinkića su dozvolili da tajkuni kupuju i fabrike i poljoprivredno zemljište.

Čuvene napredne poštenjačine nisu učestvovale u donošenju i sprovođenju zakona o privatizaciji, ali ništa nisu učinili da isprave greške, dok su zakonom o zemljištu samo nastavili totalno pogrešnu agrarnu politiku dozvolivši arapskim i inim investitorima da otmu još jednu koru hleba iz usta paora i njihove rođene i nerođene dece.

Sve u svemu, Kostić će kada preuzme Viktorija grupu imati pravu imperiju. Kostićevu kompaniju „MK grupa” čine četrdesetak preduzeća međusobno povezanih koje posluje u 70 opština u Srbiji. Obrađuje 30.000 hektara oranica u Srbiji i ujedno je najveći domaći izvoznik žitarica. Prihod koji ostvaruje u segmentu agrara je preko 600 miliona evra. Od 2015. godine, proširila je poslovanje i na Sloveniju, Hrvatsku i Crnu Goru.

Ovaj vrbaski biznismen između ostalog ima tri šećerane u Vrbasu, Kovačici i Pećincima koje posluju u sastavu kompanije “Sunoko” i koje rade, a ima i one koje je kupio pa zatvorio poput Bača, Sente… Ima i svojevremeno najpoznatiju jugoslovensku mesno- prerađivačku industriju “Karneks”, vlasnik je deset poljoprivrednih preduzeća, poslednje što je pazario bio je PIK Bečej, vlasnik je velikih skladišta (Žito Bačka), vlasnik je i AIK banke, zastupao je multinacionalne kompanije poput Monsanta… Bere jabuke, gaji grožđe u vinogradu koji je kupio od Zorana Živkovića… U poslednjih desetak godina okrenuo se i ka turizmu kupujući hotele, pa osim poslednjeg nedavno otvorenog u Novom Sadu “Šeraton” ima i tri na Kopaoniku “Grand”, “Anđela” i “Konaci” hotel “88 rums” u Beogradu …

Kupovinom “Viktorija grupe” Kostić je dodao  u vlasništvo   “Sojaprotein”, uljaru “Mladost” u Šidu, Veterinarski zavod  u Subotici… ali i poslove po kojima je “Viktorija” bila poznata, a to su proizvodi od suncokreta, ne-GM soje i uljane repice koji su bili plarisani na domaćem i trižištima u još 60 zemalja širom sveta, pa se  “Viktorija” ubrajala u deset najvećih izvoznika u Srbiji. Lanjski izvoz “Viktorije” bio je 178 miliona evra.

Pa sad vi vidite da li je Srbija banana država ili gore od toga.

Kako ćete vi voditi agrarnu politiku i razvijati selo kada imate na jednoj strani monstrum kompaniju, a na drugoj milion seljaka koji čekaju da pokupe mrvice sa stola koje će im ostaviti gazda Kole?

To što se desilo i što se dešava je čist bezobrazluk. Zašto? Pa prosto. Dajte bilo kom seljaku u Srbiji 30.000 hektara i imaće čistu zaradu od najmanje 10 miliona evra godišnje. Ali nema Srbija zemlje da svakome da 30.000 hektara već samo genijalnim biznismenima i vizionarima kakav je Kostić.

Viktorija je i propala što su se preračunali i prodali poljoprivredna preduzeća sa poljoprivrednim zemljištem i krenuli u čist biznis prerađivačke industrije. Da su orali 30.000 hektara kao Kostić nikada ne bi propali jer bi imali sigurnih 10 miliona evra godišnje to jest 200 miliona evra za 20 godina. Ma ljudi moji kakav je bezobrazluk prodaja poljoprivrednog zemljišta i davanje u zakup na 30 godina tajkunima dok imate preko 300.000 poljoprivrednih gazdinstava od kojih većeina živi pa skoro u siromaštvu vidi se valjda po tome što vi da sejete pšenicu i da koristite seme s tavana i samo prihranite na proleće imaćete sigurnu zaradu od 200 evra po hektaru. Ne treba vam ni znanje ni puno pameti samo vam treba da se dočepate 30.000 hektara i da glumite vrhunskoh svetskog biznismena, investirate u Ukrajini, Sloveniji…

Sve je dovedeno do apsurda. U Vojvodini ima oko 1,5 milion hektara, a ako se ne ukine zakon o zemljištu oko 500.000 hektara biće u rukama Kostića i inih majstora takozvanih investitora koji će toliko kupiti i zakupiti na 30 godina, a ostalo će dobti seljaci pa neka žive i preživljavaju. Milion hektara seljacima, 500.00 hektara tajkunima. Pa neka nam je sa srećom nova poljoprivreda. Da ne spominjemo da tajkuni imaju i fabrike, a seljaci ništa osim Vučića koji brine o njima i otkupnim cenama i daje tajkunima državne njive na 30 godina i dovodi nove velike investitore.

Da ne ulazimo u ekonomske elaboracije o pogubnosti za jednu poljoprivredu koja ima mosntrum-firmu kakva će biti MK grupa, jer je svakome pametnom jasno da je to povratak u srednji vek ekonomije. Postoji samo jedno jedino rešenje, a to je da svako ko poseduje prerađivačku kompaniju ne može da ima poljoprivredno zemljište, osim ako nisu zadrugari. Tajkuni moraju da prodaju ili njive ili fabrike. To nije komunizam ni revolucija i nismo mi izmislili već ekonomska realnost i neminovnost. Od Rima, preko Vizantije do kneza Miloša i Engleske posle Drugog svetskog rata. Svi moraju imati jednake uslove na tržištu, a kava je jednakost napravljena u Srbiji. To se može uraditi zakonom, ali može i efektnije porezima.

Britanci su posle Drugog svetskog rata doneli takve poreske zakone da su oglobili veleposednike nateravši ih da bukvalno rasprodaju zemljišna carstva.  

Dakle, šta je cilj? Porodična gazdinstva i li tajkuni? Vojvođanski paori ili arapski veleposednik u srpskoj poljoprivredi?

Ako su gazdinstva onda šta će nama tajkuni i zašto da poreze isto plaćaju i oni koji imaju 10 hektara i oni sa 10.000 hektara. Ako nam ne trebaju onda treba porezima sprečiti tajkunizaciju.

Prosto. Svako ko ima do 100 hektara mora biti oslobođen poreza. To jest, ogromna većina naših poljoprivrednika. Onaj ko ima od 100 do 200 hektara treba da plaća poreze koji sada vrede, a to je najviše 0,4 odsto tržišne vrednosti imovine, ali samo za onih drugih 100 hektara. Cilj nam je da imamo održiva gazdinstva, a to znači posede do 100 hektara i da tolerišemo one do 200 hektara.

Preko 200 hektara moraju da rade penali. Oni koji imaju od 200 do 1.000 hektara treba oporezovati u visini arende koja se plaća za zakup to jest najmanje 200 evra po hektaru. Oni koji imaju preko 1.000 hektara treba da plaćaju duplu arendu, to jest najmanje 500 evra po hektaru.

Pravo je tajkuna da kupuju, a pravo je države da ih oporezuje.

Ako su im porezi veliki neka prodaju višak …                               

Na ovaj način se sprečava tajkunizacija i pomaže poljoprivrednicima s manjim posedima da budu konkurentniji na tržištu, jer nije isto kada neko proizvodi na 10.000 hektara ili na 50 ili 100 hektara.

Takođe, oni koji zarađuju primoravaju se da investiraju u prerađivačke kapacitete u fabrike ili nešto drugo, a ne u zemljište. Teraju se, ekonomskim i poreskim mehanizmima, da ulažu u proizvodnju, a ne u njive, da zarađuju na većoj proizvodnji po jedinici površine, a ne po povećanju broja hektara.

Na kraju onaj ko hoće da ulaže u oranice i da glumi Bogdana Dunđerskog, neka to radi, ali onda mora i kroz poreze svoju želju i da plati.

Kad obuzdate tajkune i razne investitore da kupuju njive onda ćete automatski olakšati onima s malim posedima da kupujući oranice uvećeju posede i dostignu željenu veličinu gazdinstva od 100 hektara. Tajkuni će ispasti iz igre pa logika nameće zaključak da i cena zemlje mora biti barem malo dostupnija. Mislite, pusti snovi. Pa da u državi gde u selu Rumenki kod Novog Sada naprednjaci pobede opoziciju s 11:0 i osvoje 75 odsto glasova.

Milovan Lukić