banner-image

Izvoz rastao 2,4%, uvoz 18%, suficit 146 miliona USD manji

U bilansu razmene poljoprivrede i prehrambene industrije Srbije s inostranstvom u periodu januar – avgust  2018. godine ostvarena je vrednost izvoza od 2.253,7 miliona USD, što predstavlja rast od skromnih 2,4% u odnosu na ostvarene  rezultate u periodu januar-avgust 2017. godine (iznosila je 2.201 miliona USD), sa učešćem u ukupnom robnom izvozu od 17,5%. Istovremeno, vrednost uvoza u visini od 1.294,8  miliona USD je za 18,1% veća od ostvarenog u periodu januar-avgust 2017. godine (iznosila je 1.096,2 miliona USD), sa učešćem u ukupnom  robnom  uvozu od 7,6%. Suficit u spoljnotrgovinskoj razmeni poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u periodu januar-avgust 2018. godine, beleži značajan pad od 13,2%, odnosno 146,2 miliona USD, u odnosu na posmatrani period i iznosi 958,6 miliona USD, sa stopom pokrivenosti uvoza izvozom od  174%.

            Posmatrano po odsecima SMTK, u izvozu dominiraju robne grupe: voće i povrće, sa ostvarenim izvozom u vrednosti od 584  miliona USD, sa učešćem od 4,5% u ukupnom robnom izvozu i žita i proizvodi na bazi žita, u vrednosti od 438,8  miliona USD, sa učešćem od 3,6% u ukupnom robnom izvozu i ostvarenim suficitom od 377,7 milion USD.

Po ostvarenoj vrednosti u uvozu najzastupljeniji su odseci: voće i povrće sa vrednošću uvoza od 252,3 miliona USD, sa učešćem u ukupnom uvozu od 1,5% i sa suficitom u razmeni od 331,7 miliona USD, kao i stoćna hrana (osim žita u zrnu) u vrednosti od 125,5 miliona USD, sa učešćem u ukupnom uvozu od 0,3%.

Prema ostvarenoj dinamici rasta izvoza u periodu januar-avgust 2018. godine dominiraju odseci: mleko i prerađevine od mleka sa nominalnim izvozom od 97 miliona USD i rastom od 36%,  razni proizvodi za ishranu sa izvozom od 123,2 miliona USD i rastom od 30,8% i meso sa prerađevinama u vrednosti od 87,6 miliona USD i rastom od 18,1%.

Na uvoznoj strani najveću dinamiku rasta imaju odseci: žive životinje uvozom od 27,7 miliona USD i rastom od 80,7%, stočna hrana sa ostvarenim uvozom od 75,6 miliona USD i ostvarenim rastom od 81,7%, mleko i prerađevine od mleka u vrednosti od 57,4 miliona USD sa rastom od 24,1%, i meso sa prerađevinama u vrednosti od 104,8 miliona USD i rastom od 26,3%.

 Najznačajniji proizvodi agrarnog porekla u izvozu tokom perioda januar-avgust 2018. godine su: malina smrznuta u vrednosti od 159  miliona USD, cigarete od duvana u vrednosti od 152 miliona USD, pšenica merkantilna u vrednosti od 136 miliona USD, kukuruz merkantilni u vrednosti od 125 miliona USD, jabuke sveže u vrednosti od 67 miliona USD, i ostali prehrambeni proizvodi u vrednosti od 65 miliona. Detaljnije u priloženom grafikonu.

Na uvoznoj strani, među agrarnim proizvodima dominiraju ostali proizvodi za ishranu u vrednosti od 76 miliona  USD, meso svinjsko zamrznuto u vrednosti od 52 miliona USD, duvan ižiljeni u vrednosti od 44 miliona USD, kafa sirova u vrednosti od 41 miliona USD, cigarete od duvana u vrednosti od 37 miliona USD, banane sveže u vrednosti od 34 miliona USD, i prerađevine od duvana, esencije u vrednosti od 30 miliona USD. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posmatrano po regionima Srbije, najveće učešće u izvozu poljoprivrede i prehrambene industrije Srbije u periodu januar-avgust 2018. godini  imao je region Vojvodine (35%), sledi Beogradski region (31%), region Šumadije i Zapadne Srbije (20%), region Južne i Istočne Srbije (14%).

Najveće učešće u uvozu Srbije imao je Beogradski region (34%), slede regioni Vojvodine (38%), region Šumadije i Zapadne Srbije (11%), region Južne i Istočne Srbije (7%).

Izvoz i uvoz po regionima dat je prema sedištu vlasnika robe u momentu prihvatanja carinske deklaracije. To znači da vlasnici robe, po carinskom zakonu, mogu biti proizvođači, korisnici, izvoznici ili uvoznici robe. Ovu činjenicu treba imati u vidu prilikom tumačenja podataka po regionima.

Prve procene ovogodišnjeg roda biljne proizvodnje su ohrabrujuće što predstavlja značajnu osnovu o oporavku spoljnotrgovinske razmene u poslednjem kvaertalu ove godine. To se pre svega odnosi na izvoz koji treba da dobije na dinamici.

          Prema prethodnim rezultatima, sa stanjem na dan 1. septembra 2018. godine, ostvarena proizvodnja pšenice procenjena je na 2.942 hiljade tona, što je za 29,3% više u odnosu na proizvodnju ostvarenu u prošloj godini. Ostvarena proizvodnja malina veća je za 11,5%, a višanja za 37,5%.

Očekivana proizvodnja kukuruza iznosi 6.965 hiljade. tona, što je za 73,3% više u odnosu na proizvodnju u prošloj godini. U poređenju sa prošlom godinom, očekuje se veća proizvodnja šećerne repe (2,8%), suncokreta (35,7%), i soje (40,0%).

Posmatrano u odnosu na desetogodišnji prosek (2008–2017), proizvodnja pšenice je veća za 17,7%, kukuruza za 15,2%, suncokreta za 58,5% i soje za 47,2%, a manja šećerne repe za 9,5%.

U poređenju sa proizvodnjom ostvarenom u prošloj godini, očekuje se veća proizvodnja jabuka za 21,6% i šljiva za 30,1%. U odnosu na desetogodišnji prosek, očekuje se povećana proizvodnje jabuka za 21,8% i šljiva za 1,8%. Očekivana proizvodnja grožđa manja je za 8,8% od prošlogodišnje proizvodnje, što je za 15% manje u odnosu na desetogodišnji prosek.

Bolja horizontalna i vertikalna integrisanost poljoprivrede Srbije može značajno doprineti kontrolisanoj proizvodnji i prometa prehrambenih proizvodaGlavne karakteristike postojećih tržišnih lanaca u poljoprivredi i prehrambenoj industriji Srbiji mogu se u osnovnim crtama definisati na sledeći način:

Skroman broj prerađivačkih kapaciteta u odnosu na raspoložive kapacitete  primarne  proizvodnje: U Srbiji postoji velika konkurencija među proizvođačima u primarnoj proizvodnje, a mala na nivou prerade. Pored neuspešne privatizacije i devastacije prerađivačkih kapaciteta prehrambene industrije, dodatni razlog za to je i potpuni promašaj u privlačenju investicija u sektor prerade hrane. Srbija nije uspela dovoljno da stvori uslove i motiviše strane investitore, tako da su direktne strane investicije u agroindustrijskom sektoru za sada skromne. Velike multinacionalne kompanije iz prehrambene i  prerađivačke industrije, orijentisale su se na  Poljsku i Mađarsku, gde je preko 70% preradnih kapaciteta u vlasništvu stranih investitora. To je osnovni razlog što su poljski i mađarski prehrambeni proizvodi prisutni u supermarketima širom sveta, u prepoznatljivim brendovima, dok ni jednog proizvoda iz Srbije nema u evropskim supermarketima. Osnovni razlog ne leži samo u cenovnoj i kvalitetnoj nekonkurentnosti, već i u nedovoljno potrebnim investicijama za ulazak u lanac poznatih supermarketa.

Dualna struktura proizvodnje i prodaje:

Ova struktura, u kojoj su sa jedne strane tzv. pravna lica, preduzeća i zadruge, a sa druge fizička lica, porodična gazdinstva, je karakteristika poljoprivrede koja je nasleđena iz bivše SFRJ. Sve zemlje nastale raspadom SFRJ su je nasledile. Razvojni trendovi sada se usmeravaju u korist porodičnih gazdinstava, povećano je njihovo učešće u obradivim  zemljišnim površinama na preko 70%. Prosečni prinosi na gazdinstvima ostvaruju sve veći rast. Poljoprivredno-prehrambena preduzeća, devastirana procesom privatizacije, nisu u stanju da otkupe veći deo ponude primarne poljoprivrede i gube primat na tržištu.

Vertikalna povezanost maloprodaje i proizvodnje u okviru jedne kompanije: Proces tranzicije započet devedesetih godina se karakteriše promenama koje su obuhvatile: privatizaciju kombinata i preradnih kapaciteta, ukrupnjavanje farmi na privatnim gazdistvima, gašenje državnih trgovinskih kompanija, otvaranje lanaca supermarketa, propadanje najvećeg broja zadruga. Generalno, uspostavljeni su novi tržišni lanci značajno više zasnovani na proizvodima sa porodičnih gazdinstava, i pokušajima da se poslovanje uredi na krajnje surovim tržišnim osnovama, koje ne uvažavaju sve specifičnosti poljoprivrede. Posledice su u značajnoj oscilaciji cene i sve više marginalizovanom otkupom, što doprinosi gubitku stabilnosti i nepovoljnim rezultatima poslovanja u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji. Većim trgovinskim kompanijama racionalnije je da same zasnivaju prerađivačke kapacitete u primarnoj i prerađivačkoj industriji.  Veliki trgovinski lanci formiraju za svoje potrebe velike stočarske farme i voćarske plantaže. Ovaj proces je, naročito karakterističan u proizvodnji junećeg i svinjskog  mesa. Tako, najveće trgovinske kompanije u Srbiji imaju i najveće farme za proizvodnju mesa. Ovakvim pristupom one obezbeđuju stabilnost u snabdevanju sirovinama po pristupačnim cenama za preradne kapacitete i prodavnice. U potpunosti sami kontrolišu implementaciju standarda pri čemu uvode nove inovativne tehnologije, pre svega kroz opremu i savremeniji menadžment. Istovremeno, smanjuju tržište poljoprivrednim proizvođačima eliminišući ih iz najvećih prodajnih lanaca. Pored trgovinskih kuća i druge kompanije, posebno kompanije koje proizvode hranu za životinje, prioritetno investiraju upodizanju velikih farmi, što umanjuje mogućnost  klasičnog  otkupa sa gazdinstva primarnih proizvođača. To vodi ponovnom uspostavljanju sistema koji je bio funkcionalan u bivšoj Jugoslaviji, gde su kompanije vertikalno povezane u netržišni lanac (cene se ne određuju slobodno pod dejstvom tržišnih odnosa ponude i tražnje, već dogovorno unutar vertikalno povezanih kompanija), s tim što vlasnik više nije država nego privatnik. Zadružni sistem desetkovan brojnim nepovoljnim sistemskim rešenjima više ne predstavlja značajniji subjekt na tržištu organizovanja primarne proizvodnje i prerade, kao i otkupa sa malih porodičnih gazdinstava.

Kratki tržišni lanac: predstavlja lanac koji u praksi nije izvozno orjentisan i zato se ne objedinjuju i ne iskorišćavaju svi potencijali u proizvodnji i preradi. Pored brojnih problema, prvenstveno onih koji se odnose na standarde i konkurentnost, Srbija ne raspolaže menadžmentom koji je u stanju da značajne količine tržišnih viškova robe plasira na strana tržišta. Posebno je prisutno neznanje o funkconisanju inostranog  tržišta robe tzv. veće dodate vrednosti, mesa, mleka i prerađevina, voća, povrća i prerađevina. Neizgrađeni moderni tržišni lanci koji rade u legalnoj zoni: Dva su osnovna izazova u uspostavljanju tržišnih lanaca. Prvi, kako uključiti male proizvođače u moderan tržini lanac, jer su u velikoj meri nekonkurentni, posluju neformalnim kanalima i njihov trošak uspostavljanja standarda je veliki. Drugi, kako povećati konkurentnost na nivou preradnih kapaciteta koji jedino mogu  da doprinesu povećanje potrošnje, na domaćem tržištu ili  pronalaženjem novih stranih tržišta.

Vojislav Stanković