banner-image

Povratak na selo je budalaština, posao je u gradu

Bilo bi lepo da su u pravu ovi cirkuzanti koji propagiraju povratak mladih na selo, jer bi to značilo da se na selu dobro zarađuje i super živi i da je standard daleko veći nego u gradu, ali je istina daleko od toga. Ima bogatih seljaka, ali su oni ogromna manjina.

Siromašnih na selu ima daleko više nego u gradu i nije logično da se ide s konja na magarca, to jest ne sele se ljudi u Bugarsku nego u Nemačku, pa ako ćemo tako, onda je jasno da je povratak na selo čista glupost.

U Srbiji od poljoprivrede živi oko 1,4 milion stanovnika, a ukupna proizvodnja primarne poljoprivrede je oko pet milijardi dolara. Da li neko zaista misli da je moguće da ovoliko ljudi preživljava u budućnosti s ovako malom proizvodnjom i da živi od dohotka koji se obezbedi u ovakvoj i ovolikoj poljoprivredi. To je zabluda, glupost i nemoguća misija. Na selu može da živi više ljudi, ali mnogo manje njih treba da se bavi poljoprivredom. Da dupliramo proizvodnju budućnost kaže da će opet biti previše onih koji žive od poljoprivrede u odnosu na to koliko ih je sada.

Trenutno u Srbiji ima realno preko 350.000 porodičnih gazdinstva  koja žive od poljoprivrede, a realno nema mesta za više od 50.000. To pokazuje primer Danske gde nema ni 40.000 gazdinstava, a ukupna proizvodnja je desetostruko veća od srpske. Mi takvi hoćemo u Evropu.

Vodi se totalno pogrešna agrarna, ekonomska i populaciona politika i to neko mora javno da kaže, a ne da laže ljude na selu i seje lažnu nadu iz populističko-političkih razloga. Povratk na selo je čista lagarija.

To kaže i zdrava pamet i teorija potreba. Onaj ko sada živi na selu s 20 hektara za 10 godina to neće moći, jer  neće moći povećavati produktivnost koliko će rasti potrebe njega i njegove porodice. Oni s manje od toga ni danas ne mogu da žive od poljoprivrede. Većina njih.

Mi stalno slušamo kako se može preživeti od intezivne proizvodnje, od povrća ili od jagaoda i s dva tri hektara. Izuzetak ne sme biti primer za pravilo. Neki zaista mogu dobro da zarade od jagoda, bostana… Ali ako bi svi gajili jagode kao što svi gaje pšenicu i kukuruz i kada bi to radilo svako gazdinstvo onda se ni od jagoda ili bilo čega drugog ne bi moglo živeti s posedom koji imamo u Srbiji. Kad se tome doda da će tajkuni i ini maheri imati u svojim rukama preko 500.000 hektara od 1,6 miliona koliko ih u Vojvodini ima, onda slika postaje još crnja.

Prosto je. Sredinom 19 veka seljak je morao da kupuje samo gas, so i šećer, trebao mu je primitivni plug i malo alata, trebalo mu je par puta u životu novo odelo i obuća. Sve ostalo je imao na selu i na svom imanju. Znači, mogao je da preživi i othrani decu i sa dva tri hektara.

Polovinom 20 veka  u igru ulaze malo bolji i skuplji plugovi, malo bolje i skuplje alatke, trebalo je i školovati decu, a i moda se menjala i na selu, a sve je to skuplje. Sitotinje je bilo sve više i ne zato što su proizvodili manje nego što se morali da troše više.

Sedamdesetih godina nova revolucija. Stižu traktori, hibridi, treba gorivo, maziva, pesticidi. U kući televizori. Danas da ne govorimo. Posedi isti, a potrebe u 21. veku sve veće, a s njima i troškovi.

Umesto što zamajavaju ovu decu na selu bajkama o povratku, državi bi bilo pametnije da hitno počne da organizuje  besplatne  kurseve po selima za vozače, zavarivače, za sva ona zanimanja što kažu da fale pa da deca barem zamene u gradovima one koji odlaze u Sloveniju, Austriju, Nemačku… Majstori nam fale, a seljaka imamo previše i to najviše onih siromašnih. Oni koji su za IT sami će se snaći.

Milovan Lukić