banner-image

Transformacija poljoprivrede – prioritet agrarne politike

U bilansu razmene poljoprivrede i prehrambene industrije Srbije s inostranstvom u  2018. godini  ostvarena je vrednost izvoza od 3.364,2 miliona USD, što predstavlja rast od 5,8% u odnosu na ostvarene  rezultate u 2017. godini (iznosila je 3.178,8 miliona USD), sa učešćem u ukupnom robnom izvozu od 17,5%. Istovremeno, vrednost uvoza u visini od 2.026,1  miliona USD je za 10,7% veća od ostvarenog u 2017. godini (iznosila je 1.829,7  miliona USD), sa učešćem u ukupnom  robnom  uvozu od 7,8%. Suficit u spoljnotrgovinskoj razmeni poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u 2018. godini, beleži pad od 0,8%, odnosno 11 miliona USD, u odnosu na posmatranu godinu i iznosi 1.338,1 miliona USD, sa stopom pokrivenosti uvoza izvozom od  166%.

Posmatrano po odsecima SMTK, u izvozu dominiraju robne grupe: voće i povrće, sa ostvarenim izvozom u vrednosti od 829,5  miliona USD, sa učešćem od 4,3% u ukupnom robnom izvozu i žita i proizvodi na bazi žita, u vrednosti od 690,2  miliona USD, sa učešćem od 3,6% u ukupnom robnom izvozu i ostvarenim suficitom od 580,6 miliona USD.

Po ostvarenoj vrednosti u uvozu najzastupljeniji su odseci: voće i povrće sa vrednošću uvoza od 388,6 miliona USD, sa učešćem u ukupnom uvozu od 1,5% i sa suficitom u razmeni od 440,9 miliona USD, kao i kafa, čaj, kakao i začini u vrednosti od 230,5 miliona USD, sa učešćem u ukupnom uvozu od 0,7%.

Prema ostvarenoj dinamici rasta izvoza u 2018. godini dominiraju odseci: meso sa prerađevinama u vrednosti od 139,3 miliona USD i rastom od 20,4%, mleko i prerađevine od mleka sa izvozom od 128,5 miliona USD i rastom od 33,7%, razni proizvodi za ishranu sa izvozom od 184,3 miliona USD i rastom od 21,1%%  i stočna hrana u vrednosti od 202,9 miliona USD i rastom od 14,9%.

Na uvoznoj strani najveću dinamiku rasta imaju odseci: žive životinje uvozom od 43,7 miliona USD i rastom od 54,3%, mleko i prerađevine od mleka u vrednosti od 99,4 miliona USD sa rastom od 35%, meso sa prerađevinama u vrednosti od 163,7 miliona USD sa rastom od 19,7% i deficitom u razmeni od 24,3 miliona USD i stočna hrana sa ostvarenim uvozom od 95,7 miliona USD i ostvarenim rastom od 37,4%, i razni proizvodi za ishranu u vrednosti od 182,5 miliona USD i rastom od 23,1%.

 Najznačajniji proizvodi agrarnog porekla u izvozu u 2018. godini su: kukuruz merkantilni u vrednosti od 230 miliona USD, malina smrznuta u vrednosti od 226  miliona USD, cigarete od duvana u vrednosti od 2217 miliona USD, pšenica merkantilna u vrednosti od 191 miliona USD, jabuke sveže u vrednosti od 101 miliona USD, ostali prehrambeni proizvodi u vrednosti od 100 miliona i slatki biskviti i vafli u vrednosti od 80 miliona USD. Detaljnije u priloženom grafikonu.

Na uvoznoj strani, među agrarnim proizvodima dominiraju ostali proizvodi za ishranu u vrednosti od 135 miliona  USD, meso svinjsko zamrznuto u vrednosti od 71 miliona USD, duvan ižiljeni u vrednosti od 68 miliona USD i kafa sirova u vrednosti od 64 miliona USD. Detaljnije u priloženom grafikonu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posmatrano po regionima Srbije, najveće učešće u izvozu poljoprivrede i prehrambene industrije Srbije u 2018. godini  imao je region Vojvodine (35%), sledi Beogradski region (32%), region Šumadije i Zapadne Srbije (21%), region Južne i Istočne Srbije (12%).

Najveće učešće u uvozu Srbije imao je Beogradski region (42%), slede regioni Vojvodine (41%), region Šumadije i Zapadne Srbije (10%), region Južne i Istočne Srbije (7%).

Izvoz i uvoz po regionima dat je prema sedištu vlasnika robe u momentu prihvatanja carinske deklaracije. To znači da vlasnici robe, po carinskom zakonu, mogu biti proizvođači, korisnici, izvoznici ili uvoznici robe. Ovu činjenicu treba imati u vidu prilikom tumačenja podataka po regionima.

Transformacija poljoprivrede – prioritet agrarne politike

Povoljna kretanja koja su ostvarena u spoljnotrgovinskoj razmeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda u tranzicionom periodu, značajno su usporena smanjenom dinamikom izvoza uz istovremeno permanentan rast uvoza, što je rezultat da u bilansu razmene, suficit ima usporenu dinamiku rasta. Kao što je istaknuto u analizi, vrednost izvoza u 2018. godini od 3.364,2 miliona USD, imala je rast od 5,8% u odnosu na ostvarene  rezultate u 2017. godini, vrednost uvoz u visini od 2.026,1  miliona USD je za 10,7% veća u odnosu na prethodnu godinu, uz suficit od 1.338,1miliona USD, koji je manji za 1%. Pomenute tendencije u spoljnotrgovinskoj razmeni poljoprivrede i prehrambene industrije prisutne su počev od 2012. godine u kontinuitetu uz godišnje oscilacije.

Fizički obim ostvarene poljoprivredne proizvodnje u tranzicionom periodu imao je velike oscilacije: sa dvocifrenim stopama rasta i pada sa prosečnom stopom novostvorene vrednosti na godišnjem nivou od 1,4%, što je manje u odnosu na period 1980-2000 godina. Optimalni model rasta računa sa prosečnom stopom rastao je od 4-5% tokom narednih deset godina. Ovako skromne stope rasta poljoprivredne proizvodnje na globalnom nivou imaju samo najsiromašnije zemlje Subsaharskog regiona.

Nasleđeni i još nerešeni problemi iz prethodnog perioda doprinose da poljoprivredna proizvodnja, već duži niz godina, ima izražene oscilacije i ostvaruje sporiji rast u odnosu na svoje objektivne proizvodne mogućnosti i značaj u ekonomskoj strukturi zemlje. Pad fizičkog obima proizvodnje posebno dolazi do izražaja u uslovima postojećeg, ekstenzivnog načina proizvodnje, u kome se i nepovoljni klimatski uslovi ekstremnije ispoljavaju.

Učešće poljoprivrede u realizaciji GDP Srbije  poslednjih godina bilo je u intervalu od 9-11%, međutim, ako se posmatra celokupan doprinos poljoprivrede ostalim sektorima privred, prehrambenoj industriji i proizvođačima i prerađivačima inputa i sirovina ovo učešće nadmašuje 30% ukupnog GDP. Takođe, oko 48% stanovništva Srbije naseljeno je u ruralnim oblastima (sa gustinom stanovništva ispod 150 stanovnika po km2).

Angažovana radna snaga u poljoprivredi je u osnovi dosta ‘’virtuelna’’ i neefikasno velika, u svim privredama, zemalja u tranziciji, i podaci ukazuju da je njen udeo u ukupnoj radnoj snazi mnogo veći od udela poljoprivrede u GDP. U većem broju  zemalja, poljoprivredna radna snaga ima udeo od 15-30% u ukupnoj radnoj snazi (u poređenju sa 2% u SAD i 5% u EU), dok je udeo poljoprivrede u GDP između 10-20%.

Istorijski posmatrano, poljoprivreda igra važnu ulogu u ekonomskom i društvenom  razvoju i identitetu Srbije kao nacije. Od snažnih agrarnih korena, razvili smo se u kulturu sa manje od 17% poljoprivrednika (sa punim radnim angažmanom) koji  sada proizvodi hranu za sve građane. Da li se može postići održiva i pravedna proizvodnja hrane kada većina potrošača ima toliko male veze sa prirodnim  procesima u kojima se proizvodi hrana? Koji su se sistemi  vrednosti promenili sa padom ruralnog zivota i vlasnistva nad poljoprivrednim zemljištem?

Prirodno i društveno bogatstvo u poljoprivredi su samo uslov za razvoj. Oni ne odlučuju. Odlučuje čovek proizvođač. Koliko će iskorišćavati  prirodna i društvena bogatstva zavisi od ekonomskog interesa, odnosno ekonomskog položaja na tržištu. Postojeća tehnologija na globalnom planu u poljoprivredi koristi skromnih 3-4 promila sunčeve energije za stvaranje zelene biljne mase i zdravu hranu. Negde nedostaje zemljište, negde voda, negde dovoljan broj sunčanih dana, a najviše vrhunska tehnologija. Srbija ima plodno i ekološki čisto zemljište, dovoljno vode, sunca, šume, ravnicu i planine, vredne i iskusne proizvođače i vrhunske rezultate u nauci, u fundamentalnim istraživanjima. Primenom najsavremenije tehnologije, novom razvojnom i regionalnom strategijom zasnovanoj na tržišnim osnovama, na oraničnim površinama,  livadama i pašnjacima, zelena masa se može uvećati gotovo neograničeno, a na toj osnovi i stočarstvo – goveda, svinje, ovce, koze, konji, živina, pčele. Sve to zahteva agrarnu politiku na tržišnim osnovama.

Održivi razvoj poljoprivrede

Prošlo je više od dva veka kako je Robert Malthus, engleski sveštenik i naučnik, uticajan u oblasti političke ekonomije i demografije, u svom delu “Esej o principu populacije”( „An Essay on the Principle of Population”), procenjivao katastrofično da će se broj stanovnika povećavati geometrijski, udvostručavajući se svakih 25 godina, a da će proizvodnja hrane samo rasti aritmetički, što će rezultirati gladom i izgladnjivanjem, osim ako se natalitet ne kontroliše. Život i praksa su ova sumorna predviđanja  prevazišla. Proizvodnja hrane u poslednjih nekoliko decenija je u porastu, povećavajući se po glavi stanovnika za 0,9% godišnje na globalnom nivou, a još ima brži rast u zemljama sa najvećom popucacijom kao što su  Kina, Indiji, Brazil i ostale zemlje u razvoju.

Svetska populacija ima trend rasta. Prema najnovijim projekcijama Ujedinjenih nacija, svetsko stanovništvo će biti povećano sa 5,7 milijardi u 1995.godini, a projektuje sa na 9,4 milijarde u 2050. godini, da bi punu  stabilizaciju dostiglo u 2200. godini sa  nešto ispod 11 milijardi stanovnika. Stopa rasta populacije posebno je visoka u mnogim zemljama u razvoju. U ovim zemljama faktor rasta populacije je opterećen brzom industrijalizacijom, siromaštvom, političkom nestabilnošću i velikim uvozom hrane uz ogromne platno-bilansne probleme, što dugoročno predstavlja veliki izazov u obezbeđenju   prehrambene sigurnosti. Poseban, izazov u određivanju i rešavanju problema povezanih sa današnjim sistemom proizvodnje hrane je posebno opterećen kontroverzama i emocijama. Žalosno je, ali istinito, da mnogi u agrarnoj struci posmatraju održivu poljoprivredu kao kritiku ili napad, na konvencionalnu poljoprivredu o kojoj su opravdano ponosni.

Preovlađujući poljoprivredni sistem, koji se naziva „konvencionalna poljoprivreda“, „moderna poljoprivreda“ ili „industrijska poljoprivreda“, donela je ogroman napredak u produktivnosti i efikasnosti. Proizvodnja hrane u svetu povećana je u proteklih 50 godina; Svetska banka procenjuje da je između 70-90% nedavnog povećanja proizvodnje hrane rezultat konvencionalne poljoprivrede, a ne većih površina pod kultivacijom. Konvencionalni poljoprivredni sistemi variraju od farme do farme i od zemlje do zemlje.

Međutim, oni imaju mnoge karakteristike: brze tehnološke inovacije; velike kapitalne investicije u cilju primene tehnologije proizvodnje i upravljanja; velike farme; pojedinačni usevi / sporedni usevi koji se uzgajaju tokom više sezona; jedinstvene visokoprinosne hibridne kulture; široku upotrebu pesticida, đubriva i spoljnih energetskih inputa; visoka efikasnost rada; i zavisnost od agrobiznisa. U slučaju stoke, većina proizvodnje dolazi iz zatvorenih, koncentrisanih sistema.

Održiva poljoprivreda je u pristupu je zasnovana na civilizacijskim ciljevima i na razumijevanju dugoročnog uticaja naših aktivnosti na životnu sredinu. Sistem održive poljoprivrede u kratkoročnom i dugoročnom periodu obezbeđuje stabilnost  ruralne zajednice i kvalitet života. 

Održiva poljoprivreda ne znači povratak ka niskim prinosima ili siromašnim farmerima koji su karakterisali 19. vek, već se održivost zasniva na dosadašnjim tehnološkim poljoprivrednim dostignućima, usvajajući sofisticirani pristup koji može održati visoke prinose i dobit na farmi bez raubovanja sredstava na kojima je poljoprivreda zavisna.

Sistemski pristup je od suštinskog značaja za razumijevanje održivosti. Sistem je predviđen u svom najširem smislu, od pojedinačne farme do lokalnog ekosistema i zajednica koje su u poljoprivrednom sistemu na lokalnom i globalnom nivou. Sistemski pristup obezbeđuje  alate u istraživanju međusobne veze između poljoprivrede i svih ostalih delatnosti u okruženju. Održivost životne sredine podrazumeva sledeće:

  • realizovanje osnovnih potreba svih građana, i davanje prioriteta na realizaciji svih zahteva;

  • očuvanje postojeće gustine naseljenosti stanovništva, ako je moguće, ispod održivosti       regiona;

  • adaptaciju globalne potrošnje i kreiranje i upravljanje sistemima kako bi se omogućila obnova obnovljivih izvora, očuvanje, recikliranje i utvrđivanje prioriteta za korišćenje neobnovljivih izvora

  • očuvanje, recikliranje i utvrđivanje prioriteta za korišćenje neobnovljivih izvora;

  • održavanje uticaja na životnu sredinu ispod nivoa koji je potreban kako bi se omogućio oporavak i razvoj sistema.

Ekološki održiva poljoprivreda je kompatibilna i podržava pomenute kriterijume. Održiva poljoprivreda je način prakticiranja poljoprivrede kojom se nastoji optimizirati lukreativnost i tehnologija kako bi se postigla dugoročna stabilnost poljoprivrednih farmi i preduzeća, zaštita životne sredine I obezbedila sigurnost potrošača. To se postiže kroz strategije upravljanja koje pomažu proizvođaču da odabere hibride i sorte, zemljište, konzervirajući kulturne prakse, programe plodnosti zemljišta i programe upravljanja štetočinama. Cilj održive poljoprivrede je da minimizira štetne uticaja na neposrednu okolinu i izvan gazdinstava, uz istovremeno obezbeđivanje održivog nivoa proizvodnje i profita.

Održiva poljoprivreda podrazumeva gajenje useva i stoke na način koji istovremeno ispunjavaju tri osnovna cilja:

• Ekonomski profit

• Socijalnu korist porodici i zajednici

• Očuvanje životne sredine

Održiva poljoprivreda zavisi od pristupa celog sistema čiji je opšti cilj stalno zdravlje zemlje i ljudi. Stoga se koncentriše na dugoročna rešenja problema umesto na kratkoročni tretman simptoma. Održivo gajenje je više od skupa idealističkih principa ili ograničenog skupa prakse. Održivost se može posmatrati i meriti; indikatori da farma ili seoska zajednica postižu tri cilja održivosti uključuju:

Ekonomsku održivost

• Porodični profit ili  da neto vrednost proizvodnje dosledno raste.

• Porodični dug da se kontinuirano smanjuje.

• Poljoprivredna preduzeća su likvidna i konstantno profitabilna u kontinuitetu.

            • Smanjenje, nabavki, kupovine hrane i inputa van farme.

• Oslanjanje na sopstvena resurse i da se vladini finansijski intervencionizam smanjuje.

Socijalnu održivost

• Farma podržava druge biznise i porodice u zajednici.

• Novac cirkuliše unutar lokalne ekonomije.

• Broj seoskih porodica se povećava ili održava stabilno.

• Mladi preuzimaju farme svojih roditelja i nastavljaju sa poljoprivredom.

• Fakultetski obrazovani pojedinci se vraćaju u zajednicu nakon diplomiranja.

Održivost životne sredine podrazumeva

• Odsustvo erozije zemljišta.

• Čiste vodene tokove.

• Bogat biljni i životinjski diverzitet.

• Raznolik pejzaž u vegetaciji.

Održivost životne sredine

Održiva poljoprivreda se može posmatrati kao upravljanje ekosistemom kompleksnih interakcija između zemljišta, vode, biljaka, životinja, klime i ljudi. Cilj je integrirati sve ove faktore u proizvodni sistem koji je pogodan za životnu sredinu, ljude i ekonomske uslove u kojima se nalazi farma.

Farme postaju i ostaju ekološki održivim imitiranjem prirodnih sistema – stvarajući pejzaž na farmi koja podrazumeva što bliže složenost zdravih ekosistema. Priroda ima tendenciju da funkcioniše u ciklusima, tako da otpad iz jednog procesa ili sistema postaje ulaz za drugi. Industrijska poljoprivreda, za razliku od toga, ima tendenciju da funkcioniše na linearni način sličan pogonu-fabrici: ulazi na jedan kraj, a proizvodi i otpad izlaze iz drugog. Otpad industrijske poljoprivrede (zagađenje bez tačnog izvora) uključuje suspendovane nitrate i fosfate u vodotoku, i nitrate i pesticide u podzemnim vodama. Predpostavka održive poljoprivrede je da je farma sistem zasnovan na prirodi, a ne na industrijskim pogonima.

 Koncept pomenutog sistema je manje ranjiv na uticaj prirodnih katastrofa i promenama na tržištu. Kada pokušavamo da proizvedemo jedan proizvod, kao što su pšenica, kukuruz ili soja, rizikujemo. Ako umesto toga diversifikujemo useve i integrišemo biljnu i životinjsku poljoprivredu, troškovi će biti rasprostranjeni na nekoliko preduzeća, smanjujući rizik i povećavajući profit.

Farma kao ekosistem

Na bilo kojoj farmi su na poslu stvorena četiri glavna ekosistema koji će, ukoliko funkcionišu na pravi način, očuvati zemljišne i vodne resurse i na kraju smanjiti ukupne operativne troškove. Ovi prirodni procesi – tok energije, vodeni i mineralni ciklusi i dinamika ekosistema – mogu se posmatrati i upravljati.

Energetski protok  je ne-ciklični put sunčeve energije (sunčeve svetlosti) u i kroz bilo koji biološki sistem. Prirodni svet radi na suncu. Naše upravljačke odluke utiču na to koliko je uhvaćeno i dobro korišteno na farmi. Energetski tok počinje kada se sunčeva svetlost pretvara u rast biljke i nastavlja se kada životinje konzumiraju biljke, kada životinje predatora vrše plen, a kada mikroorganizmi rastavljaju mrtve biljke i životinje.

Neka energija je izgubljena kao toplota na svakoj tački prenosa u lancu ishrane. Na farmi se zahvatanje energije povećava maksimizacijom, kako u prostoru, tako iu vremenu – površini listova dostupnom za fotosintezu, i efikasnim biciklizacijom uskladištene solarne energije kroz lanac hrane. Vansezonske pokrivne kulture, višegodišnja vegetacija i međuprostor su među alatima za hvatanje više solarne energije. Snimanje sunčeve svetlosti i pretvaranje u novac je izvorni izvor svih bogatstava.

Efikasan vodeni ciklus se karakteriše bez erozije zemljišta, brzog protoka vode u zemlju i kapaciteta tla za skladištenje velikih količina vode. Tokovi tokom cele godine prelaze iz sporog otpusta vode uskladištene u tlu. Vodeni ciklus je poboljšan odlukama menadžmenta koji doprinose ili održavaju procenat podzemnih površina i nivo organske materije u zemljištu – cilj je da dobije što više vode u tlu tokom svake padavine. Površinski sloj ubrzava dovod vode uz smanjenje isparavanja i zaštitu zemljišta od erozije.

Minimiziranje ili uklanjanje zemljišta, uzgajanje visokokvalitetnih useva i pokrivanje useva, dodavanje komposta ili stajnjaka u zemljište održava podzemni i gradi organsku materiju. Upravljanje organskom materijom tla je naročito važno u sorti. Jedna nedavna studija, pokazala je da povećanje procenta organske materije sa 1% na 2% u peskovitom tlu povećava raspoloživi sadržaj vode u tom zemljištu za 60% (od 5% ukupne zapremine zemljišta do 8%). Takvo poboljšanje kapaciteta zadržavanja vode u zemlji će imati blagotvoran efekat na rast useva, naročito tokom sušnih perioda.

 Rezultati efikasnog vodenog ciklusa su nizak površinski oticaj, niska površina isparavanja površine zemljišta, niska incidenca sušenja, niska poplava i velika transpiracija biljaka.

Efikasan eko sistem

Efikasna dinamika ekosistema ukazuje na visoku raznolikost biljaka i životinja iznad i ispod zemlje. „Raznolikost“ odnosi se ne samo na brojeve vrsta, već i na genetsku raznovrsnost unutar vrsta i na široku starosnu strukturu u svakoj populaciji. Veća raznovrsnost stvara veću stabilnost unutar sistema i minimizira probleme štetočina. Naš izbor prakse i alata direktno utiče na nivo biodiverziteta koji imamo na farmi. Prvi korak ka rastućem biodiverzitetu na farmi je rotacija useva, što pomaže u prekidu trajanja korova i trajanja štetočina i obezbeđuje komplementarno đubrenje između useva u plantažnom nizu.

Napredovanje od rotacije do ukopavanja meduseva dovodi do višeg nivoa biodiverziteta i povećava hvatanje sunčeve svetlosti. Intervencije semena kukuruza i soje, pamuka i lucerke su dva primera. Granice, vetrovi i specijalne plantaže za prirodne neprijatelje štetočina pružaju stanište korisnim organizmima, dodatno povećavaju biodiverzitet i stabilnost. Dodavanje odgovarajućih višegodišnjih useva, grmova i drveća u farmskoga prostora dodatno podstiče dinamiku ekosistema.

Ovi četiri ekosistemska procesa (energetski protok, vodeni ciklus, mineralni ciklus i dinamika ekosistema) funkcionišu zajedno kao celina, svako dopunjavajući ostale. Kad izmenimo bilo koji od ovih, utičemo i na druge. Kada izgradimo naša poljoprivredna preduzeća oko ovih procesa, primenjujemo principe prirode da održimo farmu za našu porodicu i za buduće generacije. Kada se borimo protiv procesa prirode, trošimo dodatne troškove i stvaramo više problema, štetimo sebi i ekosistemu na kome zavisnimo.

Održivo gazdovanje istovremeno ispunjava ekonomske, ekološke i socijalne ciljeve; jer se ova tri cilja uvek preklapaju, zajedno ih upravljaju. Ekonomska održivost zahteva odabir profitabilnih farmi i preduzeća i sveobuhvatno finansijsko planiranje. Društvena održivost podrazumeva zadržavanje novca koji kruže u lokalnoj ekonomiji i održavanje ili poboljšanje kvaliteta života porodice farme. Održivost životne sredine podrazumeva održavanje četiri ekosistemska procesa (efektivni protok energije, vodni i mineralni ciklus i održiva dinamika ekosistema) u dobrom stanju. Upravljanje ekonomijom, društvom i okolinom istovremeno zavisi od jasnog postavljanja ciljeva, efikasnog donošenja odluka i praćenja kako bi ostao na putu prema cilju. Mudra odluka nam omogućava da izvučemo svoj život sa zemlje kao interes, istovremeno čuvajući društveni, vodni i zemljišni kapital.

Kao rezultat toga, naše aktivnosti neće biti kompromitovane sa sposobnostima pejzaža i resursa zajednice. Neke specifične strategije korišćenja zemljišta za postizanje održivosti uključuju: očuvanjem zemljišta pokriveno tokom cele godine; povećanje biodiverziteta gde god je to moguće kroz rotaciju useva, uzgoj useva, korišćenje drvenastih ili pokrivnih useva, farme i integrisano upravljanje štetočinama; primena životinjskog đubriva ili komposta; diversifikovanje farmi i preduzeća i planiranje profita; integracija poljoprivrednih i životinjskih  farmi i preduzeća; minimiziranje oranja, komercijalnog  đubrivo i pesticida; zapošljavanje lokalnih ljudi; i uključujući kvalitet života u svojim ciljevima.

Transformacija poljoprivrede Srbije je velika prilika za racionalnije korišćenje raspoloživih resursa, regionalizaciju, rejonizaciju poljoprivredne proizvodnje i ubrzani ruralni razvoj

Poljoprivredno zemljište predstavlja osnovni uslov za uspešno obavljanje poljoprivredne proizvodnje. Relativno povoljan odnos između poljoprivrednih i obradivih površina,  prema broju stanovnika, uz povoljne klimatske i druge prirodne uslove za poljoprivrednu proizvodnju, osnov su za uspešno organizovanje i realizaciju planiranog razvoja poljoprivredne proizvodnje. Relativno čista zemljišta, koje nije zagađena hemijskim sredstvima, raspoloživa radna snaga, stručni kadrovi i dostignuća u oblasti genetike i selekcije, uz povećanje domaće potrošnje i povećanje izvoza, osnov su uspešne organizacije održive poljoprivredne proizvodnje.

Raspoložive poljoprivredne i obradive površine, posebno oranične površine, mogu se racionalno koristiti povećanjem stočarske proizvodnje i izmenom proizvodne strukture u biljnoj proizvodnji u pravcu veće zastupljenosti industrijskog bilja, kvalitetne kabaste stočne hrane i povrća. Direktna veza između stočarske proizvodnje i zemljišta, kroz korišćenje kabaste stočne hrane i povraćaj humusa u vidu stajnjaka, preduslov su očuvanja postojećih fizičkih, hemijskih i bioloških osobina poljoprivrednog zemljišta.

U cilju racionalnog korišćenja raspoloživih zemljišnih površina i radno stvorenih uslova za obavljanje poljoprivredne proizvodnje, u narednom periodu neophodno  je započeti sa regionalizacijom poljoprivredne proizvodnje, što je kompatibilno sa politikom održivog razvoja.

U osnovi ruralna politika trebalo bi da se bavi realizacijom ciljeva  razvoja ruralnih područja, a koja obuhvataju širok spektar različitih ekonomskih aktivnosti. U principu ruralnom ekonomijom u Srbiji prostorno dominira poljoprivredna aktivnost, koja je ekstenzivni korisnik zemljišta i raspoloživog šumskog fonda. Ruralna ekonomija bi morala da obuhvati značajan spektar ekonomskih aktivnosti vezanih za ruralni razvoj, koji su toliko različiti, kao i nacionalna ekonomija i koji obezbeđuju rešavaje pitanja proizvodnje, obrazovanja, zdravlja, infrastrukturna pitanja – putevi, telefoni, vodosnabdevanje, kao i značajna pitanja vezana za zaštitu životne okoline.

Specifične mere agrarne politike vezane za ruralni razvoj moraju biti sastavni deo ukupnih mera agrarne politike, a istovremeno moraju biti koordinirane i usaglašavane sa politikama koje se vode u drugim resornim ministarstvima, a vezane su za infrastrukturu, zdravstvo, očuvanje i unapređenje životne sredine (ekologija).

Specifičnosti ruralnih područja u Srbiji karakteriše se kroz restriktivnu mogućnost zapošljavanja, nedostatak koncentracije stanovništva, slabija obrazovna struktura stanovništva, udaljenost od potencijalnih tržišta (inputa i finalnih proizvoda), nepovoljnu infrastrukturu, posebno putne mreže. Pomenuta specifičnosti se razlikuju između ruralnih područja u ravničarskom regionu i ruralnih područja u brdskom i planinskom regionu gde su ovi problemi izraženiji i zato zahtevaju preduzimanje hitnih mera koje bi bile u funkciji zadržavanja stanovništva na tim područjima uz korišćenje raspoloživih prorodnih resursa.

Složenost problema i ograničenja u primeni politike ruralnog razvoja u Srbiji sastoje se u odsustvu istraživačkog iskustva  na temu ruralnog razvoja i nedostatku finansijskih sredstvia za razvoj ovih područja, pa je potrebno u narednom periodu preduzeti niz sistemskih mera u ovoj oblasti, i to:

  1. *jasno definisati kriterijume za određivanje ruralnih područja, koja će biti u funkciji planiranja razvoja ruralnog područja i podsticanja istog specifičnim merama ekonomske politike. Za određivanje kriterijuma ruralnih područja mogu se koristiti definicije OECD, EU, uz kombinaciju dosadašnjih kriterijuma koji su u primeni u Srbiji;

  2. *istraživanja i utvrđivanja specifičnosti ruralnih područja u ravničarskom, brdskom i brdsko-planinskom području;

  3. *utvrđivanje strukture proizvodnje farmerskog gazdinstva na različitim područjima i specifičnih mera agrarne politike, kojima će se podržavati njihov razvoj;

  4. *projektovanje razvoja prerađivačkih kapaciteta u funkciji prihvata, dorade i proizvodnje finalnih prehrambenih proizvoda na bazi poljoprivredne proizvodnje i šuskih resursa sa specifičnih ruralnih područja, a posebno proizvodnje biološki vrednijih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda;

  5. *u saradnji sa drugim resornim ministrstvima rešavati infrastrukturna pitanja vezana za putnu privredu, IT tehnologiju i PTT usluga, zdravstvene ustanove, školstvo, kao i servisiranje poljoprivredne tehnike i tehnike u domaćinstvima, i

  6. *razvoj savetodavne poljoprivredne stručne službe za unapređenje poljoprivredne proizvodnje na posedima zemljoradnika u ruralnim područjima, sa posebnim modalitetima zavisno od regiona u kome se obavlja poljoprivredna proizvodnja.

  7. U ruralnim sredinama moglo bi da bude izmešteno i locirano oko 35-40 industrijskih delatnosti vezanih za poljoprivredu (posebno prehrambena industrija i poljoprivredna mehanizacija), gde bi  bila otvorena nova radna mesta za veći broj raspoložive radne snage sa sela, a gradovi bi prestali da budu prenaseljeni, sa socijalnim problemima;

  8. Istovremeno, u ostalim delatnostima industrije, zdravstvu, obrazovanju i uslužnom sektoru (trgovina i seoski turizam) bio bi angažovan deo aktivnog stanovništva iz ruralnih područja. Na taj način, uslovi života bi se značajno izjednačili sa uslovima života u gradu, a orijentacija prema selu i poljoprivredi bi bila privlačnija za  mlade,  školovane kadrove.

  9. Sistemskim reformama u sektoru poljoprivrede Srbije, realizovalo bi se proizvodno i tehnološko prestrukturiranje, stimulisao bi se veći i brži rast produktivnosti, kao i veća konkurentnost na domaćem i svetskom tržištu, uz puno uvažavanje ekoloških, energetskih i ekonomskih  kriterijumima.