banner-image

Proizvođači čuvenog vrbičkog belog luka: Profit je u preradi

Proizvođači prolećnog belog luka iz severnobanatskog sela Vrbica, u opštini Čoka, izborili su se da vrbički beli luk dobije zaštićeno geografsko poreklo, a poljoprivredno gazdinstvo Arpada Mihoka i njegovih sinova, od pre tri godine krenulo u spravljanje prerađevina od belog luka, u čemu vide profit i budućnost.

Sirovine proizvode na površini od dva hektara, a teglice sa namazima i drugim prerađevinama imaju kupce na domaćem tržištu, ali se šire i na Balkanu.

Arpad Mihok

Porodica Mihok prerađevine spravlja po staroj porodičnoj recepturi koja se u ovoj familiji praktikuje više od dva veka. Nosioci gazdinstva Mihok su Arpadovi sinovi, ali Arpad im svesrdno pomaže. Stariji sin Zoltan je humanitarac angažovan u svetu, pa kada već pomaže drugima, došao je do toga da neke od ideja pretoči i za pomoć Vrbici gde su mu porodični koreni. Mlađi sin Mikloš je ostao na gazdinstvu i aktivno se bavi poljoprivredom.

Kad je dogurao do penzije i vratio se kući, Arpad je najpre podigao jedan hektar voćnjaka, ali ostao je veran i tradiciji proizvodnje belog luka, po kojoj je Vrbica nekada bila poznata širom Jugoslavije.

Proizvodimo isključivo prolećni beli luk, koji su naša porodica i druge porodice koje su se nekada naselile u Vrbici doneli sa sobom iz predela Tokajskog vinogorja – priča Mihok. – Vrbički prolećni beli luk nema genetskih modifikacija, nije ukrštan sa drugim semenima, nego je ostao kao nekada, kako su ga naši preci doneli u ove krajeve. Zato smo i uspeli da vrbički beli luk dobije zaštićeno geografsko poreklo. Da bi nešto postigli više u plasmanu krenuli smo u preradu spravljanjem proizvoda koji su dobra dopuna na trpezi, kao što su pasta od belog luka, ukiseljeni beli luk i još ponešto, a u narednom periodu nameravamo i radimo na tome da pravimo ulje od belog luka koje bi se koristilo kao začin hrani. Sve je to zdrava hrana koja se traži na tržištu. Uvozni beli luk iz Kine i drugih područja, po ljutini, drugim svojstvima i kvalitetu ne mogu ni prići vrbičkom prolećnom belom luku!

Gazdinstvo Mihok krenulo je da unapredi preradu belog luka, ali Arpad ukazuje da sve što se započne kod nas, pogotovo iz male sredine kakva je i Vrbica, treba da prođe kroz lavirint administracije, tako da zasad još nemaju registrovanu firmu, što je u toku, pa se finalni proizvodi spravljaju i plasiraju u okviru gazdinstva.

– Već smo pokrenuli postupak da zaštitmo naše proizvode i registrujemo firmu za proizvodnju, za koju se nadamo da će imati plasman na našem tržištu, ali i inostranstvu. Prve količine su otišle za Mađarsku, Bugarsku, Rumuniju i Makedoniju. Interesovanja ima, ali i specifičnih zahteva pa se tome prilagođavamo. U preradi ne koristimo nikakve konzervanse, nego su sve prirodni sastojci, a i kod proizvodnje belog luka praktično je korišćenje zaštitnih sredstava minimalno, samo prilikom sadnje. Želimo da u narednom periodu u potpunosti pređemo na organsku proizvodnju belog luka, koji uzgajamo na dva hektara. Na ovoj površini ćemo se zadržati jer iz porodične manufakture možemo 65.000 do 70.000 teglica prerađevina od belog luka da plasiramo – objašnjava Mihok.

Od roda sa sadašnje površine od dva hektara pod belim lukom gazdinstvo Mihok samo za sopstvene potrebe odabira sadni materijal za narednu sezonu, većinu prerađuje i pakuje u teglice, ili prodaje u manjim pakovanjima od pola kilograma i pletenim vencima, a nikako na veliko u džakovima.

Prodaja u vencima je već poluproizvod, a posebno sam se bazirao na to da mala pakovanja od pola kilograma ponudim preko udruženja penzionera. Penzioneri su mahom sa slabijim primanjima, pa sam im preko udruženja ponudio tako prikladno pakovanje za 100 dinara, što je povoljna cena i mogućnost da se ljudi snabdeju. Za razliku od belog luka iz jesenje sadnje, vrbički prolećni beli luk može u ostavi i na prikladnom mestu na promaji da stoji do juna iduće godine, za razliku od jesenjeg koji treba potrošiti u roku od dva-.tri meseca, jer propada – napominje Mihok.

Proizvodnji belog luka iziskuje dosta živog rada. Sadnja obično kreće sredinom januara, čim vreme dozvoli, jer ovaj usev može podneti i do minus sedam do osam stepeni, ne smeta mu ta hladnoća, a čenovi se moraju zasaditi najkasnije do kraja marta.

– Iskustvo je da kod kasnije sadnje nema uspeha. Sadnja se obavlja ručno, mora se puziti na kolenima jer drugačije nije moguća, a na svakih pet centimetara treba ubosti jedan čen. Nisam računao koliko čenova treba za jedno jutro ili hektar, ali sam prebrojao da u red dug 300 metara zasadi se oko 6.000 čenova. Jedan radnik u toku dana uspe da zasadi dva reda, zabode 10.000 do 12.000 čenova, što je jako naporan fizički posao. Protiv korova koristi se špartanje, ali mora se proći i motikom. Bez motike nema vrbičkog belog luka – kategoričan je Mihok.

Sezona vađenja belog luka je u durgoj polovini jula, ali ove sezone sa vađenjem se moralo krenuti ranije zato što je bilo dosta padavina pa je trebalo obaviti posao da se glavice ne bi raspukle. Nakon vađenja beli luk se većinom suši na njivi, postavljanjem u redove i tu ostaje desetak dana, ali mora se voditi računa da ne bude u većim slojevima da se ne bi upalio.

Kad se beli luk kupi vezuje se u snopove i slaže se ispod šupe u vidu plasta kao seno, da bude prozračno da se dodatno još suši. Kada je ljuska dovoljno suva, da sama otpada, tada je luk dobar za čišćenje – kaže Mihok.

Cena vrbičkog belog luka ove sezone je relativno dobro krenula, jer se kilogram na veliko prodaje preko dva evra, mada je to prema mišljenju Mihoka malo, jer je realna cena koja je isplativa oko tri evra. Gazdinstvo Mihok, uz dodatni angažman na preradi, nada se boljoj zaradi od belog luka.

Poljoprivrednici Vrbice nakada su uzgajali mnogo više belog luka, ali je broj stanovnika drastično smanjen prethodnih decenija. Trenutno Vrbica ima svega 80 žitelja, pa za proizvodnju belog luka osetan je nedostatak radne snage, pošto su ostala mahom staračka domaćinstva.

Pod belim lukom u ataru Vrbice je sada oko 30 hektara, rodi tri do šest tona po hektaru, već u zavisnosti ko koliko ulaže u proizvodnju i vremenskih prilika. Nažalost prinuđeni smo da sezonske radnike uvozimo iz susednih sela – saznajemo od Arpada Mihoka.

Irena Nađ