banner-image

Bez dugoročnog programa nema razvoja stočarstva

Stočni fond u Srbiji manji je 50 odsto u odnosu na osamdesete godine i sa pravom analitičari ukazuju na njegovu pravu devastaciju. U strukturi ostvarene vrednosti poljoprivredne proizvodnje, samo 31 odsto vrednosti potiče iz stočarske proizvodnje, dok je broj uslovnih grla stoke smanjen na 0,30 po hektara oraničnih površina, što ukazuje na izuzetnu ekstenzivnost domaće poljoprivrede. Optimalno za uslove Srbije je učešće stočarstva u poljoprivredi od najmanje 50 odsto, sa brojem uslovnih grla – jedno po hektaru oraničnih površina.

Autor: agrarni analitičar Vojislav Stanković

Mora se zaustaviti smanjenje stočnog fonda, a povećati proizvodnja mesa svih vrsta i mleka. Učešće stočarstva u vrednosti poljoprivredne proizvodnje opalo je na 30%, što je izuzetno niska vrednost i pokazatelj ekstenzivnosti poljoprivrede. Bez razvoja stočarstva, srpska poljoprivreda će ostati izvoznik jeftinih sirovina, što je sa aspekta potrebe razvoja prehrambene industrije nepovoljno rešenje.

Osnovni pravci razvoja u stočarskoj proizvodnji, u narednom periodu treba da budu usmereni u eliminisanje bilansnog deficita pojedinih proizvoda životinjskog porekla, povećanju potrošnje po stanovniku i rastu izvoza. Za realizaciju tih ciljeva zahteva se bezbedan sistem zdravlja životinja, ispravnost i kvalitet namernica životinjskog porekla, adekvatna veterinarska kontrolu životinja namenjenih dobijanju mleka, mesa i jaja, sve u lancu od ishrane do indentifikacije životinja i na toj osnovi dugoročno, sistematsko podsticanje proizvodnje u stočarstvu, čime se može izmeniti struktura ukupne stočarske proizvodnje. Stočarski proizvodi  imaju sve veće  potencijalne mogućnosti za izvoz.

Rastu vrednosti proizvodnje najviše bi doprinelo poboljšanje stanja u govedarstvu i svinjarstvu. Oba sektora suočena su s problemom neorganizovanog tržišta, skupom stočnom hranom (kao posledicom osciliranja prinosa ratarske proizvodnje), sporom implementacijom standarda i sivom ekonomijom. Proizvodnja u govedarstvu i svinjarstvu će zbog svoje osetljivosti biti među poslednjima zahvaćene liberalizacijom tržišta, što ostavlja prostor da se u narednom srednjoročnom periodu (3-5 godina) negativni trendovi zaustave i krenu u fazu rasta.

Osavremenjavanjem tehnologije ukupne govedarske proizvodnje, poboljšanjem genetskih osobina goveda, unapređenjem mlečnih tipova goveda, odnosno mesnih tipova, poboljšanjem uslova ishrane, boljim korišćenjem pašnjaka, većim udelom kvalitetne kabaste stočne hrane u ishrani, kao nege i zdravstvene zaštite može se povećati proizvodnja mesa. Ekonomskim podsticajima prilagođenim dužini biološkog ciklusa i brzini obrta kapitala i na toj osnovi povećanjem završne telesne mase utovljenih goveda (480-550 kg), procenjuje se da u narednih nekoliko godina proizvodnja goveđeg mesa može biti povećana za oko 150 hiljada tona (370 hiljada utovljenih grla), a do 2023. godine na oko 180 hiljada tona (720 hiljada grla). Na toj osnovi, goveđe meso, naročito visoko kvalitetno juneće meso  (baby beef), može ponovo postati jedan od vodećih izvoznih proizvoda na dosadašnjim i novim tržištima.

Procenjuje se da  će se prosečna mlečnost krava (uz povećanje postojećeg broja i izmenom rasnog sastava) povećati na 6.000 litara, a u tim uslovima  ukupna proizvodnja  sirovog mleka može dostići 1,920 milijardi litara. Pored toga, očekuje se proizvodnja od oko 200 miliona litara ovčijeg i kozijeg mleka. Ukupna proizvodnja mleka od oko 2, 1 milijarde litara, zadovoljila bi ukupne potrebe domaćeg tržišta (svežeg mleka i mlečnih prerađevina), a značajan deo mleka bi se mogao izvoziti u vidu prerađevina i autentičnih proizvoda visokog kvaliteta (beli sirevi, kajmak, kačkavalj).

Proizvodnja svinjskog mesa, povećanjem proizvodnje mesa po krmači i smanjenjem udela prasadi u ukupnom broju zaklanih svinja, mogla bi se povećati na 390.000 tona u 2020. godini (oko 4.870 hiljada grla tovljenika), uz dalje poboljšanje genetskih osobina i odgovarajuću kvalitetnu ishranu, što zahteva potpuno obezbeđivanje zrnaste i najvećeg dela proteinske stočne hrane iz domaćih izvora. Ocenjeni obim proizvodnje bi zadovoljio potrebe domaćeg tržišta i omogućio izvoz, posebno prerađevina visokog kvaliteta (šunka, kulen i drugo).

Proizvodnja ovčijeg mesa, povećanjem broja grla i poboljšanjem genetskih osobina ovaca i posebno poboljšanjem uslova ishrane i nege, mogla bi dostići oko 45.000 tona (23.000 tona u 2007/09.), pri čemu bi jagnjeće meso bilo dominantno.

U živinarstvu, gde je veoma brz transfer savremene tehnologije, zaokruživanjem ciklusa proizvodnje (dedovska jata, roditeljska jata, brojleri)  povećanjem proizvodnje mesa na oko 170.000 tona i jaja na oko 2,70 milijardi komada, mogu se osigurati potrebe domaćeg tržišta.

Ukupna proizvodnja osnovnih vrsta mesa mogla bi u 2026. godini dostići oko 790 hiljada tona (2007/09. 465 hiljada tona), a sa mesom divljači, konjskim mesom, ribom i iznutricama oko 850 hiljada tona. To bi zadovoljilo ukupnu tražnju domaćeg tržišta, odnosno potrošnju mesa od oko 63-67 kilogramu po stanovniku i omogućilo godišnji izvoz oko 95-135 hiljada tona mesa i prerađevina.

Osvrt na aktuelne rezultate u stočarskoj proizvodnji  Srbije

Kao što je više puta ukazivano stočarstvo u strukturi poljoprivrede Srbije i njene politike ima višestruko naglašenu ulogu koja se ogleda: u procesu valorizacije radnih i proizvodnih potencijala; realizaciji veće dobiti; u održavanju i poboljšanju plodnosti zemljišta, u ukupnoj intenzifikaciji i jačanju izvozne orijentacije agroindustrijske proizvodnje.

Uslovi za stočarsku proizvodnju, sa stanovišta obezbeđenja obima i kvaliteta stočne hrane su povoljni. Razvojem stočarske proizvodnje na bazi raspoloživih agroekoloških potencijala, može se pozitivno uticati na strukturne promene u poljoprivredi, a posebno u biljnoj proizvodnji, odnosno na prilagođavanje strukture odgovarajuće agroindustrije proizvodnje (prerade mesa, mleka i kože). Razvoj ove grane u visokom stepenu uslovljen je mogućnostima plasmana na domaćem i stranom tržištu.

Eliminisanje bilansnog deficita večine stočarskih proizvoda, povećanje potrošnje po stanovniku i rast izvoza stočarskih proizvoda, zahteva bezbedan sistem zdravlja životinja, ispravnost i kvalitet namernica životinjskog porekla, adekvatnu veterinarsku kontrolu životinja namenjenih dobijanju mleka, mesa i drugih proizvoda, od ishrane i indentifikacije životinja i na toj osnovi sistematsko podsticanje proizvodnje u stočarstvu, čime se može izmeniti struktura ukupne stočarske proizvodnje. Sve grane stočarstva imaju značajne potencijalne mogućnosti za izvoz.

Raspoloživa statistička evidencija o brojnom stanju stoke, strukture po delatnostima, proizvodnji i potrošnje mesa, mleka i prerađevina, ukazuje da ova, za poljoprivredu,  najznačajnija delatnost, još nije na putu oporavka. Inicijalni pad poljoprivredne proizvodnje u prvoj polovini tranzicionog perioda, posebno je pogodio stočarsku proizvodnju u Srbiji. Stočni fond u Republici je manji za 50% u odnosu na osamdesete godine i sa pravom analitičari ukazuju na njegovu pravu devastaciju. Bez dugoročno i bez sveobuhvatnog definisanog programa razvoja stočarstva, sa skromnim sredstvima u agrarnom budžetu i bez većih investicija namenjenih razvoju stočarstvu neizvodljiv je proces oživljavanja proizvodnje. Istovremeno, visok nivo protekcionizma u svetskoj stočarskoj proizvodnji, posebno u govedarstvu, otežava i postizanje veće konkurentnosti ove proizvodnje  u tržišnim uslovima poslovanja.

Raspoloživa statistička evidencija o brojnom stanju stoke, strukture po delatnostima, proizvodnji i potrošnje mesa, mleka i prerađevina, ukazuje da ova, za poljoprivredu, najznačajnija delatnost, još nije na putu oporavka. Inicijalni pad poljoprivredne proizvodnje u prvoj polovini tranzicionog perioda, posebno je pogodio stočarsku proizvodnju u Srbiji. Stočni fond u Republici je manji za 40% u odnosu na osamdesete godine i sa pravom analitičari ukazuju na njegovu pravu devastaciju.

Neoliberalna ekonomska agenda doprinosi brojnim privrednim problemima, teškim socijalnim slučajevima i ogromnim, nerešivim negativnim demografskim kretanjima u Srbiji. Posebno su u takvim okolnostima ugrožene privredne delatnosti sa kapitalnim i radno intenzivnim potrebama. Kreatori agrarne politike sa svojim ambijentalističkim pristupom očekuju neku vrstu spontanog oporavka koji je za sada izostaje i nema perspektive. Bez dugoročno definisanog programa razvoja stočarstva, sa skromnim sredstvima u agrarnom budžetu i većih investicija namenjenih razvoju stočarstva neizvodljiv je proces oživljavanja proizvodnje. Istovremeno, visok nivo protekcionizma u svetskoj stočarskoj proizvodnji, posebno u govedarstvu, subvencije dostižu i 50% vrednosti proizvodnje, otežavaju i postizanje veće konkurentnosti ove proizvodnje  u tržišnim uslovima poslovanja.

Govedarska proizvodnja u Srbiji, koja predstavlja  osnovu savremene stočarske proizvodnje,  a u ostvarenoj bruto vrednosti sočarske proizvodnje učestvuje sa 41%, dok u ukupnoj proizvodnji mesa ima udeo 14%. U tranzicionom periodu od 2000. godine broj goveda ima tendenciju pada i u 2020. godini registrovan broj grla od 886 hiljada manji je u odnosu na prosek 1988-90. godine za 24,6%, odnosno posmatrano u odnosu na prosek 2010-2020. godine za 2,6%, dok je u odnosu na 2019. godinu manji za 1%. Posmatrano u međunarodnim okvirima, broj grla goveda u Srbiji ima u svetskim okvirima udeo od oko 0,1%, odnosno udeo od 0,7% u evropskom broju, što ukazuje na marginalan međunarodni značaj koji ima govedarska proizvodnja u Srbiji.

U Srbiji je prema podacima RZS na početku 2020. godine evidentirano u rasnom sastavu dominantan je simentalac, visoko je učešće meleza, dok rasa holštajn učestvuje, prema procenama iznad 20%.

Prirast stoke predstavlja proizvodnju žive mere stoke tokom godine kao rezultat priploda, porasta i tova stoke. Čine ga:

  • razlika mase žive stoke na kraju i na početku godine;
  • razlika mase izvezene i uvezene žive stoke;
  • ukupna bruto masa zaklane stoke na teritoriji Republike Srbije.

U tranzicionom periodu od 2000. godine prirast goveda ima tendenciju stagnacije i u 2020. godini registrovan prirast od 152 hiljade tona, što je u odnosu na prosek 1988-90. godine niži za 38%, odnosno posmatrano u odnosu na prosek 2010-2020. godine niži je za 2,6%, dok je u odnosu na 2019. godinu ostao isti.

Proizvodnja goveđeg, junećeg i telećeg  mesa u 2020. godini (procena) u Srbiji, je realizovana u količini od 72 hiljade tona, što je na nivou ostvarene proizvodnje u 2019. godini, odnosno za 7,3% je veća u odnosu na prosečno ostvarenu u periodu 2010-20. godine, a za 5% je niža u odnosu na period 1988-90. godine Proizvodnja goveđeg, junećeg i telećeg mesa u ukupnoj proizvodnji mesa ima udeo od 20,3%. Posmatrano u međunarodnim okvirima, ova proizvodnja ima u svetskim okvirima udeo od oko 0,2%, odnosno udeo od 0,8% u evropskoj proizvodnji, što ukazuje na relativno marginalan međunarodni značaj koji ima proizvodnja ove vrste mesa u Srbiji.

Proizvodnja kravljeg mleka, po muznom grlu, je nezadovoljavajuća i veoma je niska, prosečno iznosi oko 3.500 litara, što je manje u odnosu na svetski prosek za oko 20%, a u odnosu na evropski prosek manje je za čak 40%.U 2020. godini proizvodnja kravljeg mleka iznosila je 1.495 miliona litara i ona ostvaruje višegodišnju stagnaciju i pored toga što je ostvarena veća produktivnost (mlečnost po kravi) u uslovima smanjenog broja grla mlečnih krava. Preračunato po stanovniku u 2020. godini ostvarena je proizvodnja od 214 litara, odnosno po hektaru obrađenih oraničnih površina 450 litara.   Realizovana proizvodnja kravljeg mleka u 2020. godini manja je za 1%, u odnosu na prethodnu  godinu, a veća je u odnosu na proseke (1988-90. i 2011-2020.)za 0,5%, odnosno za1%. Ceo period dvehiljaditih godina karakteriše manji broj grla krava i steonih junica i stagnacija u proizvodnji kravljeg mleka.

U osamdesetim godinama Srbija je izvozila oko 20 hiljada tona visoko-kvalitetne junetine-baby beef. Poslednjih godina izvozi se samo oko 4-5% od realizovanih količina iz osamdesetih godina. Srbija realizuje preferencijalnu kvotu EU od 9.870 tona samo sa 10-15%.

Posmatrano u vrednosnim pokazateljima izvoz je smanjen sa, oko 35 miliona USD, na 8-100 miliona USD. Pored plasmana na tradicionalnim tržištima Grčke i Italije, u izvozu su prisutna tržišta Crne Gore,  Makedonije i BiH.

U tom pravcu, radi stimulisanja “izvoznog mentaliteta“ domaće poljoprivrede i prehrambene industrije i realizacije preferencijalne kvote na tržištu EU za juneće meso, potrebno je pokrenuti program za organizovane proizvodnje junećeg meso, koji će se temeljiti na analizi položaja govedarstva – najvažnije stočarske delatnosti u Srbiji, prepoznavanju i temeljitoj pripremi potencijalnih sudeonika u programu i razvoju infrastrukturne podrške (marketing, informisanje, kvalitet). Potencijalna tržišta za plasman junećeg mesa iz Srbije su pored EU i  tržišta Ruske Federacije i pojedina tržišta  sa Bliskog Istoka. Srbija trenutno ne ispunjava potrebne norme za dugoročni plasman goveđeg, junećeg i telećeg mesa poznate kao 3K-količine kvalitet i kontinuitet u plasmanu na strana tržišta.

Organizovanom proizvodnjom junećeg mesa, pored pomenutih razvojnih ciljeva u poljoprivredi i stočarstvu, mogla bi se realizovati i četiri cilja regionalne politike:

  • Postizanje održivog razvoja na lokalnom i regionalnom nivou;
  • Razvoj ljudskih resursa kako bi se stanovništvo zadržalo otvaranjem perspektive rada i zapošljavanja;
  • Očuvanje ruralnog prostora, njegovo vrednovanje i optimalno korišćenje, i
  • Razvoj konkurentnih i restruktuiranih delatnosti s posebnim naglaskom na razvoj malih i srednjih preduzeća.

U ukupnoj stočarskoj proizvodnji, proizvodnja svinja dostigla je učešće u 2010. godini od 34%, dok u ukupnoj proizvodnji mesa prelazi udeo od 57%, zavisno od godine. Prema procenama RZS na početku  2020. godine ukupan broj svinja dostigao je broj od 2,983 miliona, što je za 35,7% manje u odnosu na period 1988-1990. godine,odnosno posmatrano u odnosu 2010-2020. godina je manj za 4%, a u 2020. godini u poređenju sa 2019. godinom je veći za za 2,8%. Istovremeno,  smanjen  je i broj krmača i suprasnih nazimica. Broj svinja u Srbiji, od 2,983 miliona grla, ima udeo od oko 0,34% u svetskom, odnosno 1,3% u evropskom broju. Proizvodnja svinjskog mesa je druga po vrednosti u poljoprivrednoj proizvodnji Srbije i tradicionalno, dominira na porodičnim gazdinstvima i ima u visokom stepenu izražen naturalni karakter (prosečna tržišnost je veoma niska i iznosi u pojedinim godinama samo 30%).

U periodu od 2000. godine prirast kod svinja ima tendenciju umerenog rasta i u 2020. godini registrovan prirast od 433 hiljade tona, što je u odnosu na prosek 1988-90. godine niži za 19,1%, odnosno posmatrano u odnosu na prosek 2010-2020. godine veći za 1,05%, dok je u odnosu na 2019. godinu niži je za 4%.

 

Proizvodnja svinjskog mesa u 2020. godini je iprocenjena na 286 tona i druga je po bruto vrednosti u poljoprivrednoj proizvodnji Srbije, a tradicionalno dominira na porodičnim gazdinstvima i u visokom stepenu ima izražen naturalni karakter (prosečna tržišnost je veoma niska i iznosi u pojedinim godinama samo 20%). U ukupnoj proizvodnji mesa u Srbiji, svinjsko meso ima učešće od 55,4%. Posmatrano u odnosu na prethodnu 2019. godinu, proizvodnja svinjskog mesa je je manja za 4%,  dok je posmatrano u odnosu na prosečno ostvarenu proizvodnju u periodu 1988-90 godine manja za 1%., odnosno posmatrana na period 2010-2020. Je veća za 2,5% Ostvarena proizvodnja svinjskog mesa u 2020. godini ima udeo od oko 0,2% u svetskoj, odnosno 0,7% u evropskoj proizvodnji.

Ovčarska proizvodnja se realizuje sa oko 98% na porodičnim gazdinstvima i zbog toga programe razvoja treba prilagoditi tom sektoru, koji bi sa novim tehnologijama značajnije mogao da doprinese intenziviranju proizvodnje mesa, mleka i vune. Po broju grla (sa prosečnim brojem od oko 1,8-1,9 miliona grla), ovčarska proizvodnja je na četvrtom mestu u bruto vrednosti stočarstva  Srbije (sa učešćem od 8,7%) i na četvrtom mestu je u proizvodnji mesa. U 2020. godini realizovan je broj ovaca od 1,685 miliona grla, što je za 26,9% manje u odnosu na prosečan broj grla u periodu 1988-1990. godine, odnosno za 7,8% je manji u odnosu na period  2010-2020 godine.Posmatrano u odnosu na predhodnu 2019. godinu broj ovaca je povećan za 2,6%.

U periodu od 2000. godine prirast u ovčijoj proizvodnji ima tendenciju umerenog rasta i  stabilizirao se je na 63-64 heljade tona. U 2020. godini registrovan prirast od 63 hiljade tona, što je u odnosu na prosek 1988-90. godine veći za 37%, odnosno posmatrano u odnosu na prosek 2010-2020. godine veći za 6,8%, dok je u odnosu na 2019. godinu niži je za 1,2%.                                               

Proizvodnja ovčijeg i jagnjećeg mesa u 2020. godini procenjuje se  u količini od 34 hiljade tona, veća je za 34.2% u odnosu na period 1988-90., odnosno za 17% je veća u odnosu na period 2010-2020. Posmatrano u odnosu na prethodnu 2019. godinu ona je na istom nivou.

Proizvodnja ovčijeg mesa, posebno jagnjećeg mesa, povećanjem broja grla i poboljšanjem genetskih osobina ovaca i poboljšanjem uslova ishrane i nege, mogla bi dostići oko 40.000 tona na godišnjem nivou.

Na relativno mali broj ovaca u uzgoju negativno deluju brojni faktori:

  • Otežani opšti uslovi privređivanja;
  • Paritetni cenovni odnosi i depresirane cene jagnjećeg i ovčijeg mesa;
  • Mala kreditna sposobnost uzgajivača;
  • Problemi sa otkupom jagnjadi;
  • Smanjena seoska populacija;
  • Smanjena kupovne moći stanovništva.

Živinarska proizvodnja predstavlja najintenzivniju  delatnost u stočarstvu, koja ima pad u proizvodnji broja jedinica živine i mesa od oko 37,3%, posmatrano u odnosu na referentni period (1988-90.godine), što je na proseku smanjene ukupne  proizvodnje u stočarstvu. Broj jedinica živine dostiže oko 16,3 miliona, što obezbeđuju godišnju proizvodnju mesa od oko 75.000 tona.

Na kretanje ukupnog broja jedinica živine deluju mnogobrojni faktori, od kojih su najznačajniji:

  • Protekcionizam na međunarodnom tržištu i otežani uslovi za izvoz;
  • Dispariteti cena;
  • Otežani uslovi za kreditiranje proizvodnje i nedostatak podsticajnih mera;
  • Loša organizovanost i koordinacija procesa proizvodnje;
  • Mala kupovna moć stanovništva, i sl.

U živinarstvu, gde je između ostalog veoma brz transfer savremene tehnologije, zaokruživanjem ciklusa proizvodnje, povećanjem proizvodnje mesa na oko 140.000 tona mogu se obezbediti potrebe domaćeg tržišta i značajne količine mesa za izvoz za izvoz.

Trenutno je Srbija neto uvoznik živinskog mesa i prerađevina. Izvesne količina živinskog mesa se plasiraju na tržištima Crne Gore,  Makedonije i BiH.

Trend broja jedinica živine u Srbiji (1988. – 2020.) Izvor: RZS; Statistika poljoprivrede, baza podataka

 

 

 

U periodu od 2000. godine prirast u živinarskoj proizvodnji, sa manjim oscilacijama  ima tendenciju umerenog rasta i u 2020. godini registrovan prirast od 433 hiljade tona, što je u odnosu na prosek 1988-90. godine ima rast od 8,3%  odnosno,  posmatrano u odnosu na prosek 2010-2020. godine veći za 20,9%, dok je u odnosu na 2019. godinu veći je za 9,1%.

Proizvodnja živinskog mesa u 2020. godini realizovana je u količini od 124 hiljade tona tona, sa ostvarenim rastom od 8,8% u odnosu na prethodnu  godinu. Posmatrano u odnosu na period 1988-90. godine proizvodnja živinskog mesa ostvarila rast od 14,8%,, odnosno posmstrano u odnosu na 2010-2020. godinu rast od 29% što ukazuje da je živinarska proizvodnja u Srbiji, posle višegodišnje stagnacije i padaproizvodnje  na putu oporavka.

Trenutno je Srbija neto uvoznik živinskog mesa i prerađevina. Izvesne količina živinskog mesa se plasiraju na tržištima Crne Gore,  Makedonije i BiH

Proizvodnja mesa – ukupno

U 20020. godini realizovana je ukupna proizvodnja mesa od 516 hiljade tona, što je na nivou 2019. godine. Stagnacijat proizvodnje mesa u 2020. godini nije rezultat poboljšanih uslova u stočarskoj proizvodnji već uzroke treba tražiti u nestabilnim  kretanjima na domaćem tržištu mesa, a oni su, pre svega, u činjenici narušenih pariteta cena, gubitka tržišta, ograničenih mogućnosti u izvozu (sa izuzetkom junećeg i termički obrađenog svinjskog mesa), smanjene kupovne moći stanovništva, narušenog sistema finansiranja i podsticaja, nedovoljnih sredstava u agrarnom budžetu, dezintegracije u procesu proizvodnje na relaciji primarna proizvodnja i prerada (zbog loše obavljenog procesa privatizacije), neadekvatnog funkcionisanja robnih rezervi i drugo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Značaj stočarstva za globalnu privredu

Značaj poljoprivrede ogleda se u pružanju sredstava za život većoj populaciji ljudi nego bilo koji drugi sector privrede. Rast poljoprivredne proizvodnje i produktivnosti potreban je da bi se povećali prihodi na selu, podržao sve veći broj zavisnih od industrije i zadovoljile potrebe za hranom i sirovinama sve brže rastućeg  gradskog stanovništva. Povećanje poljoprivredne produktivnosti doprinosi industrijskom rastu obezbeđivanjem jeftine radne snage, kapitalnih investicija, deviza i tržišta za proizvedene proizvode široke potrošnje. Poljoprivreda ima ključnu ulogu u smanjenju siromaštva, jer većina siromašnih na svetu živi u ruralnim oblastima i u velikoj meri zavisi od poljoprivrede, dok cene hrane određuju  životne troškove urblno siromašnih. Otprilike polovina ukupnog broja siromašnih živi u južnoj Aziji, a polovina ostatka u subsaharskoj Africi, sa manjim brojem u ostatku zemalja u razvoju. Globalni cilj, prepolovljenje nivoa siromaštva, teško da će biti postignut na trenutnim nivoima pomoći poljoprivredi. Stoka daje više od polovine vrednosti globalne poljoprivredne proizvodnje i jednu trećinu u zemljama u razvoju. Nagli rast tražnje za stočarskim proizvodima u zemljama u razvoju smatra se „revolucijom u ishrani“. Proizvodi stočarstva su skupi u odnosu na osnovnu hranu, tako da su nivoi potrošnje u zemljama u razvoju i dalje niski, ali se povećavaju sa rastom prihoda. Najbrže raste potrošnja svinjskog i posebno živinskog mesa. Rast potrošnje ide na račun povećanja neto uvoza svih stočarskih proizvoda. Povećana proizvodnja i veća samodovoljnost posebno u zemljama u razvoju štede strana sredstva plačanja. Stočarska proizvodnja takođe doprinosi preživljavanju na selu, zapošljavanju i rešavanju siromaštva. Ona se integriše sa biljnom proizvodnjom i dopunjuje je, predstavlja otelotvorenje i obezbeđuje rezerve od rizika.

Stoka je kapitalna imovina, proizvedena u prošlosti i doprinosi budućoj proizvodnji proizvoda. Ulaganje u stoku ili njeno sticanje uključuje štednju ili pozajmljivanje, opravdano očekivanim budućim prinosom na kapital. Pored trajnog kapitala oličenog u životinjama, i kapital u opticaju je potreban za podmirivanje tekućih troškova proizvodnje. Ulaganje u stoku podiže poljoprivrednu proizvodnju kroz (a) proširenje zemljišnjih površina koja se mogu koristiti, (b) diversifikaciju proizvodne aktivnosti na poljoprivrednom gazdinstvu i (c) intenziviranje.  Povećanjem vrednosti proizvodnje stoke, a time i ukupno povećava se proizvodnja po hektaru poljoprivrednog zemljišta. Ovo poslednje uključuje povećane inpute rada i / ili kapitala i može se postići povećanjem stope popunjenosti, povećanjem prinosa po grlu stoke ili prelaskom na intenzivniji sistem proizvodnje. Opseg proširenja proizvodnje na neiskorišćeno, netaknuto zemljište je ograničen, jer je malo preostalog što je korisno. Takođe postoji ograničen prostor za povećanje stope nagomilavanja u pastirskim sistemima, jer stočari već efikasno koriste raspoloživu ispašu. Sistemi stočarstva široko su kategorizovani u pastirstvo i stočarstvo zasnovano na travnim površinama, mešovito gajenje, i bezemljaško, uglavnom sisteme za proizvodnju svinja i živine. Sistemi stočarske  proizvodnje bez zemlje su u velikoj meri odgovorni za brzi rast prosečne ponude mesa po osobi u zemljama u razvoju, a proizvodnja živine se udvostručila tokom poslednjih 10 godina. Stope razmnožavanja i rasta brže su kod svinja i živine nego kod stočnih vrsta preživara. Međutim, stanovanje i ručno hranjenje povećavaju kapitalne potrebe i troškove rada. Prinosi po grlu ove vrste i goveda u zemljama u razvoju znatno su ispod onih u razvijenim zemljama. Povećanja zavise od poboljšanja zdravlja životinja, ishrane, uzgoja i upravljanja. Stočarski sistemi stoke bez zemlje predstavljaju tehnologiju koja koristi rad, jer su potrebe za hektarom radne snage (posvećene proizvodnji stočne hrane) veće nego za druge sisteme.

Integralni sistemi ratarske i stočarske proizvodnje važni su kao izvor većine stočarske proizvodnje preživara i dom većine siromašnih u svetu. Komplementarni odnosi postoje sa stokom koja se hrani nusproizvodima useva i drugim biljnim materijalom, doprinoseći stajnjaku, dodatnim izvorima hrane i prihoda, uštedi i zaštiti od rizika. Kako intenzitet i broj stoke rastu, interakcije useva i stoke postaju sve konkurentnije za korišćenje zemlje i drugih resursa. Postoji malo interakcije ili nikakva interakcija između useva i dopunskih stočnih sistema bez zemlje. Stočni sistemi bez zemlje pružaju većinu svetske proizvodnje svinjskog i živinskog mesa. Većina se proizvodi u razvijenim zemljama i od velikih komercijalnih preduzeća, koja se sada šire u zemljama u razvoju. Ovi proizvodi čine dve trećine svetske proizvodnje mesa širom sveta, dok u zemljama u razvoju meso živine sada čini više od polovine svega proizvedenog mesa. Tov preživara je manje važan. Pojavljuju se zabrinutosti u pogledu ograničenih koristi za siromašne u ruralnim područjima, rizika od zagađenja životne sredine i upotrebe žitarica za ishranu životinja. Siromašni proizvođači mogu učestvovati, moguće saradnjom ili vertikalnom integracijom. Upotreba krmnih žitarica se ne nadmeće direktno sa ljudskim potrošačima, dok proizvodnja svinja i živine efikasno pretvara hranu i pruža jeftin izvor životinjskih proteina.

Međuregionalne razlike u sistemima stočarske proizvodnje zavise od agroekoloških karakteristika, gustine ljudske populacije i kulturnih normi. Poređenje glavnih kontinenata zemalja u razvoju pokazuje da podsaharska Afrika, Latinska Amerika i Bliski Istok, sa relativno velikim površinama zemljišta po osobi koja se bavi poljoprivredom, imaju veći udeo u zavisnosti od stočarskih sistema preživljavanja zasnovanih na travnjacima. gušće naseljeni, siromašni, regioni Južne i Istočne Azije. Bez obzira na to, na svim navedenim kontinentima, većina poljoprivrednog stanovništva bavi se mešovitim poljoprivrednim sistemima. Uglavnom se njima daje kiša u Africi i Latinskoj Americi, ali u Južnoj i Istočnoj Aziji i Bliskom Istoku navodnjava se oko polovine. Proizvodnja živine je ključno preduzeće u Latinskoj Americi, posebno u Brazilu, te u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, uglavnom u Kini, koja je takođe velika zemlja za proizvodnju svinja. Južna Azija je najveći region za proizvodnju mleka. Analitičari su sugerisali da se proizvodni sistemi intenziviraju i razvijaju, od pastirskog držanja stoke do specijalizovane biljne proizvodnje, zatim do mešovite poljoprivrede i na kraju do nezavisnih sistema za stoku i useve bez zemlje. Prelazak sa pastirskog na useve posmatra se kao tehnologija koja štedi zemlju ili kao zamena rada na zemlji. Prelazak na mešovitu poljoprivredu koristi kapital i štedi zemlju; kapital je zamenjen zemljom. Industrijski razvoj takođe utiče na tehnološke promene u poljoprivredi, na različite načine. U SAD i Okeaniji industrijalizacija se dogodila dok je stanovništvo bilo retko; izazvana je promena tehnologije mehanizacije koja štedi rad. U Japanu su se dogodile industrijske inovacije sa gustim seoskim stanovništvom, pa je stoga podstaknuta ušteda zemljišta, sa poboljšanim semenjem agrohemikalija.

Ishrana stanovništva i proizvodnja hrane na održivi način u svetu su najvažniji i najveći  izazovi u narednim decenijama. Meso u tome igra ključnu ulogu. Meso je važan izvor ishrane za mnoge stanovnike širom sveta. Globalna tražnja za mesom raste: tokom poslednjih 50 godina proizvodnja mesa se više nego utrostručila. Svet sada proizvodi više od 340 miliona tona svake godine. Ali proizvodnja mesa ima velike uticaje na životnu sredinu – povećanje emisije gasova staklene bašte, poljoprivredno zemljište i korišćenje slatke vode. Jedan od najvažnijih izazova na globalu je proizvodnja i konzumiranje mesa, mlečnih proizvoda i drugih proteinskih proizvoda na način koji smanjuje njegove uticaje na životnu sredinu.

  • Na globalnom nivou se sada proizvodi više od tri puta veće količine mesa nego pre pedeset godina. Poslednjih godina proizvodnja se procenjuje na oko 340 miliona tona.
  • Najveća je potrošnja svinjskog mesa, dok proizvodnja živinskog mesa ima najveću dinamiku rasta.
  • Procene ukazuju da se svake godine zakolje oko 80 milijardi životinja radi direktnog konzuma mesa. Ovo je prikazano kod različitih vrsta stoke. Podaci predstavljaju ukupan broj zaklanih za proizvodnju mesa (što ne uključuje one koje se prvenstveno koriste za proizvodnju mleka ili jaja, a koje se na kraju ne koriste za meso). U prethodnoj godini procenjeno je da je zaklano 69 milijardi pilića; 1,5 milijardi svinja; 656 miliona ćuraka; 574 miliona ovaca; 479 miliona koza; a za proizvodnju goveđeg mesa 302 miliona goveda.
  • Posmatrano na globalnom nivou svaki stanovnik u proseku potroši oko 43 kilograma mesa. Najveća je potrošnja od preko 100 kg u SAD-u i Australiji do samo 5 kg u Indiji.
  • Potrošnja mesa raste povećanjem životnog standarda stanovništva.
  • Trenutno na globalnom nivou se proizvode oko 800 miliona tona mleka svake godine, što je 2,5 puta više nego pre pedeset godina. Bogatije zemlje imaju tendenciju da konzumiraju više mleka po osobi.
  • Stočarska proizvodnja ima velike uticaje na životnu sredinu na emisije gasova staklene bašte, korišćenje zemljišta i vode. Proizvodnja goveđeg i jagnjećeg mesa ima mnogo veći uticaj na životnu sredinu od svinjskog mesa i živine.

Globalna dinamika rasta stanovništva, posebno u dvadesetom veku doprinosi i brži rast ukupne proizvodnje mesa, kiji će svakako biti veći od prikazanog. Međutim, potrebno je ukazati na promene potrošnje mesa posmatrane po glavi stanovnika, a ovi trendovi se mogu gledati kao vremenske.  Kao globalni prosek, potrošnja mesa po glavi stanovnika porasla je za približno 20 kilograma od 1961; prosečno osoba je potrošila preko 43 kilograma mesa posladnjih godina. Ovaj porast u trendovima mesa po stanovniku znači da ukupna proizvodnja mesa raste mnogo brže od stope rasta stanovništva. Pravac i brzina promena među zemljama su veoma promenljivi. Rast potrošnje mesa po glavi stanovnika najizraženiji je u zemljama koje su prošle snažnu ekonomsku tranziciju – potrošnja po glavi stanovnika u Kini porasla je približno 15 puta od 1961; stope u Brazilu su se gotovo učetvorostručile. Glavni izuzetak od ovog obrasca je Indija: dominantna laktovegetarijanska preferencija znači da je potrošnja mesa po glavi stanovnika trenutno gotovo potpuno ista kao 1961. godine sa manje od 4 kilograma po osobi. Potrošnja mesa je najveća u zemljama sa visokim dohotkom (najveća u Australiji, koji troše oko 116 kilograma po osobi). Prosečni Evropljanin i Severnoamerikanac troše skoro 80 ​​kilograma, odnosno više od 110 kilograma. Međutim, promene u potrošnji u zemljama sa visokim dohotkom bile su mnogo sporije – većina je stagnirala ili čak opadala tokom poslednjih 50 godina. Trendovi potrošnje širom Afrike su različiti; neke zemlje troše samo 10 kilograma po osobi, oko polovine kontinentalnog proseka. Zemlje sa višim prihodima, poput Južne Afrike, troše između 60-70 kilograma po osobi.

Koje vrste mesa stanovnici konzumiraju i kakve su preferencijeu pogledu koje konzumiramo? Kao globalni prosek, potrošnja svinjskog mesa po glavi stanovnika najveća je među mesnim proizvodima; poslednjih godina stanovnik naše planete je je potrošio oko 16 kilograma svinjskog mesa; zatim 15 kilograma živine; 9 kilograma goveđeg / bivoljeg mesa; 2 kilograma ovčetine i kozijeg; i samo delić ostalih vrsta mesa. Trendovi potrošnje značajno se razlikuju u svetu. U Kini svinjsko meso čini oko dve trećine potrošnje mesa po glavi stanovnika. U Argentini dominira meso govedine i bivola, koje čine više od polovine potrošnje. Novozelanđani imaju mnogo jaču preferenciju od ovčjeg i kozjeg mesa u odnosu na globalni prosek, konzumirajući skoro 20 kilograma po osobi.

Kako se izračunava ponuda ili potrošnja hrane po glavi stanovnika? UN-ova Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) priprema „Bilans stanja hrane“ (FBS) za sve prehrambene proizvode na globalnom, regionalnom i nacionalnom nivou. Prehrambeni bilansi stanja mapiraju količinu prehrambenih proizvoda (mereno kao njihovi primarni ekvivalenti, na primer, „pšenica i proizvodi“ predstavljaju zbir svih proizvoda dobijenih od pšenice) od nivoa proizvodnje do preostale količine za ljudsku hranu. To se meri u količinama – poput tona ili kilograma. Ovi listovi obračunavaju gubitke i izdvajanja u prehrambenom sistemu, uključujući uvoz, izvoz, promene zaliha, seme, hranu za životinje, ostalo (industrijska upotreba) i gubitke hrane. Preostala roba nakon korekcije za ove diverzije definisana je kao „snabdevanje hranom“. Da bi se izvukla prosečna ponuda hrane po glavi stanovnika, ova ukupna cifra se deli veličinom populacije. Ova cifra se može smatrati prosečnim nivoom unosa hrane, ali ne uzima u obzir rasipanje hrane na nivou potrošača (tj. U domaćinstvima ili restoranima).

Koji su odnosi konverzije hrane, proteina i energije? Koeficijenti konverzije ili efikasnost konverzije koriste se za merenje odnosa unosa hrane (bilo u obliku prehrambenih useva ili pašnjaka / pašnjaka) u odnosu na izlaz u obliku prehrambenih proizvoda.2 Odnos konverzije hrane (FCR) koristi se za merenje unesene količine hrane koja je potrebna za proizvodnju jednog kilograma životinjskog proizvoda (npr. mesa). Na primer, u proseku moramo da hranimo stoku sa 25 kilograma hrane da bismo proizveli jedan kilogram govedine ili mesa bivola – to bi nam dalo FCR vrednost 0,04 (izračunato kao izlaz (1 kilogram) / ulaz (25 kilograma). Protein i energetska efikasnost izračunavaju se kao količina proteina / energije u stočnoj hrani koja se efektivno pretvara u protein / energiju u nastalim životinjskim proizvodima. Na primer, ako hranimo piletinu 500 grama proteina, a u pilećem mesu izvadimo samo 100 grama, definišemo ovu efikasnost konverzije proteina kao 20 procenata (izračunato kao izlaz (100 grama) / ulaz (500 grama)). Isti postupak izračunavanja primenjuje se i na efikasnost konverzije energije koristeći ulaze i izlaze kalorija.