banner-image

Srbiji treba domaći traktor, Majevica će imati kupce

Nekada je Srbija imala IMT trkatore, pre svega 535, koji tada obrađivali 10 miliona hektara njiva u Jugoslaviji, ali su se i izvozili u 60 zemalja nesvrstanog sveta. U dobrom delu tih zemalja ti traktori i danas su u upotrebi. Međutim, njihova proizvodnja u Srbiji je ugašena, što je velika šteta. Godišnje je za izvoz odlazilo oko 32.000 tih traktora iz tadašnje Srbije. Ponegde na poljima u Srbiji i danas se mogu videti kada je zona poljoprivrednih radova. Jer, mehanizacija koja obrađuje njive u Srbiji danas stara je oko tri decenije.

Piše: Branislav Gulan

Ukupno i u Srbiji postoji oko 5,2 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, a obradivo je 4,2 miliona hektara, dok se koristi 3.476.000 hektara. Te njive obrađue oko 400.000 traktora čiji je prosečan vek starosti oko tri decenije. Njima treba dodati i novouvezenih oko 13.000 polovnih traktora, starosti do desetak godina. Nema tačnih podataka koliko je stiglo u Srbiju poslednjih godina iz uvoza novih traktora, ali se procenjuje da nije manje od 20.000 mašina. Poslednji podaci iz Privredme komore  Srbije o broju traktora  bili su da ih je bilo ukupno oko 450.000. Previše za njive koje obrađuju, što ukazuje da smo premehanizovani. Jer, dobar deo traktora služi za male parcele, a u Srbiji ih ima 19 miliona, pa su oni dobrim delom i neiskorišćeni.

Ali, ako budemo opet imali domaći traktor kao nekad, koji ima nameru da proizvodi ,,Majevica’’ iz Bačke Palanke, koji je pre svega, namenjen malim posedima, za njega će biti i kupaca, kako u bivšem nesvrstanom svetu, tako i na domaćem tržištu, kao i u regionu, gde su, pre svega male parcele. Takva fabrika treba da dobije podršku. Traktori će imati i priključne mašine koje se već proizvode kod malih proizvođača, ali i u ,,Majevici’’ koja sad namerava da širi proizvodnju i na traktore.

Sa razvojem zadružnog sistema u Srbiji, treba organizovati i mašinske prstenove. Dakle, preko zadruga da se organizuje i agrarna proizvodnja, pa neko da ima traktor, kombajni su nam još stariji i manje se kupuju. Svi da se udruže pa da budu zadrugari ili kooperanti, a zadruge, kojih agrarnih ima oko 4.000 da im budu organizatori proizvodne. Jer, današnji cilj udruživanja u zadruge, je drugačiji od onog posle Drugog svetskog rata. Tada su se udruživali u zadruge i u njih unosili celu svoju imovinu. Danas se udružuju i unose samo svoj proizvod, da bi ga prodali i naplatili. Dakle, ako agrarni proizvođači, mali i veliki,  udruže u zadruge pa i njihvoi kooperanti, zajednički obrađuju njive, imaju i zajedniučki proizvod, da bi ga tako i prodavali, imamo šansu i da pvoećamo agtrarnu proizvodnju u Srbiji. Jer, uvek imamo ambikciozen planvoe, kao i sad da agrar godiošneju ima rat od 9,1, odnsono 6,1 odsto, ali se to niakd aniej ostvariličlo. Analize pokazuju da agrar za poslednje tri i po decenije u Srbiji ima godišnji rast tod samo 0,45 odsto! Primer je i 2021. godina kada je ta proizvodnja imala pad od pet odsto. Inače, vrednost proizvodnje po hektaru u Srbiji je oko 1.000 evra, a u Holaniji, 24.000 ili u Danskoj 17.000 evra. Srbija sa ovakvom proizvodnjom neće biti konkurentna. Toj konkurentnosti neće pomioći ni poslednje povećanje subvencija u agraru. Obradom zemlje i poroizvdnjom hrane u Srbiji se bavi oko 1,4 miliona ljudi, a uz dobru organizaciju, znači uz novi koncept poljoprivrede, a to znači i osnivanje mašinskih prstenova u okviru zadruga, da to znači da se uz takvu organizaciju može pomoći svakom proizvođaču. U Srbiji postoji oko 570.000 gazdinstava. Među njima je 217.623 malih koji imaju posede do dva hektara veličine. Cilj je da se oni intenzivno bave poljoprivredom, da postanu robni proizvođači. U tom slučaju zadruge treba da im organizuju proizvodnju, da ima otkupljuju tržišne viškove, pa će tako oni postati i robni proizvođači. Mašinski prstenovi znače da će mašine biti udružene u zadruge, niko neće moprati da ima sve mašine, ali će  sve kroz udruživanje biti iskorišćene toklom cele godine. Tako će obrađivati  sve posede zadrugara i kooperanata u zadrugama.

Ako se tako budemo orgnizovali i radili i sela će imati šanse za opstanak i ostanak. U zemlji je  danas oko 4.700 sela, a u 86 odsto opada broj stanovnika. U fazi nestajanja je čajk njih 1.200. Nestaće za deceniju i po. Akcija je pokrenuta, vodi jeministarstvo za brigu o selu. Cilje je da se u prazne kuće, a takivh je u Srbiji oko 200.000 otkupljuju i dodeljuju mladima koji hoće da žive na selu. A, život na selu nije samo obrada zemlje, već i svi poslovi oko  agrara.  Samo u prošloj 2021. godini, 651 mlada osoba, do 45 godina, koja hoće da živi na selu, dobila je pomoć od države, a to je kupovina praznih kuća na selu. Za to je potrošeno oko 680 miliona dinara. Već je pokrenuta akcija i za 2022. godinu, pa je raspisan konkurs po kome je za kupovinu kuća na selu već odvojeno 500 miliona dinara. Za kupovinu praznih kuća, po jednoj nekretnini određen je iznos od najviše 1,2 miliona dinara po jednom domaćinstvu. Cilj ukupne akcije koju vodi ministar za brigu o selu Milan Krkobabić je da se narednih godina otkupi oko 30.000 tih praznih kuća sa okućnicom. Plan je da se razvija zadrugarstvo, zapošljavaju ljudi, poveća proizvodnja hrane. To je put i za opstanak i ostanak sela. Podstrek tome daje i da zarugarstvo koje je u zamahu, jer je za poslednje četiri godine osnovano 1.000 novih zadruga, što ukazuje da je vraćeno i poverenje u njih.

Dakle, uz novi koncepet zadruga koje će imtai i prerađivačke kapacitete, da se svi uključe sa svojim proizvodima, da uz  postojanje mašinskih prstenovi, više I lakše proizvodimo hrane,a  amali da psotanu robni proizvođači. Ako tako ne budemo radili ubrzaće se nestajanje sela. U selima treba stvoriti iste uslove za život kao i u gradovima. A, danas 1.000 sela nema prodavnice, u 2.000 nema pošte ni bankomata, 500 nema seoski put… U selima je 150.000 praznih kuća koje imaju vlasnike i još 50.000 bez vlasnika. To je dobro, ako ali samo ako se tako dugoročno nasavi, pa u narednih pet godina, kakav je paln da se podeli i naseli  praznih kuća u selima 30.000.

Da bi mladi išli na selo mora da oživi stočarstvo. Jer, ono u BDP agrara učestvuje samo sa 29 odsto. To je nivo kao što je bilo pred Prvi svetski rat. Zato je potrebno da se mlade devojke opredeljuju da se udaju na selu, tamo da žive, stvaraju porodice. Ukoliko njih ne bude sela će postati staračaki domovi. Znači ubrzano nestajati i čekaće se ko će biti u njima poslednji da ugasi svetlo. Jer, u njima je već 260.000 momaka koji nisu zasnovali porodice. Dakle, ako devojke hoće tamo da se udaju, da bogato  žive u selima, onda će uz novi odnos prema selu,  biti bogate, bogato selo i država.

Kada kažemo da hoćemo da bude bogato selo, to znači da staje i obori budu puni stoke. Danas proizvodimo  od šest do osam miliona tona kukuruza. Za siromašno stočarstvo je dovoljno samo četiri miliona tona, pa se hvalimo izvozom, što nije dobro. Danas u stajama imamo manje od 500.000 goveda, trebalo bi da ih bude najmanje 1,6 miliona grla. Zatim u oborima je  samo  oko dva miliona svinja, a trebalo bi da ih bude najmanje 6,5 miliona. l u torovima je 1,7 miliona ovaca, a trebalo bi da ih bude najmanje 3,5 miliona.  U selima se gaji i oko 26 miliona koka, trebalo bi de bude bar 92 miliona. Posedujemo i samo 14.000 konja i oko 1.000 magaraca. Nužno je sve to uvećati za nekoliko puta.

To ćemo sve raditi ako doneseno novi koncept agrarne politike na 10 strana, realan, ali i da zaživi i u praksi. Da budu subvencije za sve grane, a ne kao do sad da nema traga subvencijama za stočarstvo i ruralni razvoj. Jer, novac je dat, ali nije doneo očekivane rezultate nestale od 2016. do 2018. godine. Cilj te agrarne politike mora da bude da realan, a to je vrednsto po hektaru da bude najmanje 10.000 evra. Sad se radi se o utrošenim parama od 28 milijardi dinara za stočarstvo, kao i za ruralni razvoj od 26 milijardi dinara, sve ukupno od 2016. do 2020.godine. Rezultata nema, nema ni traga parama gde su potrošene. Zna se samo da su otišle iz Ministarstva za poljoprivredu i vodoprivredu. Možda se istraga pokrene kada garniture odgovorne za to više ne budu na vlasti? Jer, to je novac od 457 miliona evra, koji je uložen, ali nije doneo rezultate. Recimo to je znatno više para nego što je bio Agrarni budžet u 2021. godini koji je iznosio oko 400 miliona evra. Za takav ,,pogrešan’’ potez, nenamenskog trošenja novca, što je utvrdio i glavni državni revizor, još uvek nema odgovornosti odgovornih. Dok se to ne utvrdi, teško je poverovati u uspeh novih obećanja i trošenja novca.

(AUTOR JE ANALITIČAR I PUBLICISTA)