banner-image

Kako se hrane studenti koji su na posebnom režimu ishrane, imaju li izbora?

Tradicionalno, u Srbiji je meso najčešće neizbežan deo jelovnika. Naročito se za vreme praznika i slavlja očekuje da deo trpeze bude meso sa roštilja ili pečenje. Naravno, postoje i oni koji ga ne vole, izbegavaju iz raznih razloga ili ne smeju da se hrane tako zbog zdravlja. To ih često dovodi u problem jer nemaju puno izbora ali stiče se utisak da se u poslednje vreme ipak o tome više vodi računa. Takva su i iskustva studenata koji se hrane u menzama.

U sklopu Univerziteta u Novom Sadu, u takozvanoj velikoj menzi i menzi u Spensu, od oktobra tekuće godine, pa do jula naredne spremi se preko 820.000 obroka. Ovaj podatak izneli su predstavnici Studentskog centra. Postoji, kako kažu, i hrana za vegetarijance. A pored uobičajenog jelovnika, postoji jelovnik za one koji poste kada su najveći srpski praznici, Božić i Vaskrs. Međutim, ima i studenta koji ne mogu da se hrane po gorepomenutim jelovnicima ili ipak ne žele, oni se hrane po posebnom režimu, dijeti.

Anđela Gudelj, studentkinja druge godine Socijalnog rada na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, koja boluje od Kronove bolesti, ističe da je Kronova bolest, autoimuna bolest digestivnog trakta i da se upalni procesi pojave bez ikakvog okidača.

„Kod mene je u pitanju stres, jer genetske predispozicije nemam. Mada može biti i konzumacija hrane koja je teška i koja mi ne prija, koja iritira creva i želudac. Ima mnogo faktora“, priča nam Anđela.

Kaže da se prvi put sa novim režimom ishrane susrela u drugom razredu srednje škole i da joj to tada nije toliko teško palo. Ako stavi po strani momente velikog odmora gde svi oko nje jedu užine iz pekara, sendviče, palačinke, a ona je bila osuđena na nutridrink.

„Pretpostavljam da je razlog bio to što sam se sa tim susrela prvi put, bila sam u šoku i nisam znala šta me čeka. Međutim, svaki sledeći put kada bih morala da se prilagođavam bilo je sve teže i teže“, prenosi nam Anđela svoja iskustva.

Ona ističe da se u menzi pomenuta dijeta služi kao barena hrana. Bude meso, najčešće piletina, krompir, razna povrća i naravno uz to salata.

Anđela kaže da joj je više psiha radila, jer je malo, malo morala da ograničava hranu i da bude pod restrikcijama, pa bi svaki put posle određenog perioda, odustala.

„Koliko god da je ta ishrana ograničena i svedena, ipak se unose sve potrebne namirnice. Ne bih rekla da sam odustajala jer mi nešto fali, nego zato što znam da nešto ne smem, da sam ograničena i da tako treba ceo život, pa samo prekinem. Vremenom sam naučila kombinovati hranu po svojim potrebama i sa svojim stanjem, tako da za posebnim režimima i kršenjem jelovnika više nema potrebe“, kaže ona.

Dodaje da nema tu generalno puno izbora i da je hrana uglavnom barena ili pečena u rerni i da se iste namirnice vrte u krug. Kaže da bez mesa ne može duže od tri dana, nebitno da li je u pitanju piletina, ćuretina ili riba.

Nutricionisti: Pitanje hrane veoma važno, zaslužuje obavezno obrazovanje u školama

Jovana Pejaković Kulić, nutricionistkinja i dijetetičar, iz Nu3 centra u Novom Sadu, kaže da sada imamo više obolelih od Kronove bolesti, i da na to pre svega utiče stres i nezdrav način života, loša ishrana, manjak fizičke aktivnosti kao i izloženost negativnim supstancama, kao što su pesticidi, industrijski prerađena hrana, zagađenja iz vazduha na šta nažalost jako slabo možemo da utičemo.

„Kronova bolest spada u grupu autoimunih bolesti, za čiji uzrok nastanka medicina još uvek nije zvanično otkrila. Sigurno je da u nastanku ove bolesti ulogu igra nasledni faktor, hormonski status i faktor okoline“, kaže naša sagovornica.

Ističe da režim za one koji boluju od ove bolesti jeste stroži. U akutnoj fazi ovaj režim jeste rigorozniji dok u fazi remisije ishrana uopšteno podseća više na zdravu ishranu nego na rigorozan režim.

Jovana dodaje da ljudi koji pate od ove bolesti imaju simptome za koje žele da što pre nestanu, ishrana im je u svemu tome najmanji problem i budu veoma zadovoljni kada da rezultate. Nijedan režim nije lak jer je uvek potrebno malo odricanja i dobra organizacija, ali na kraju se apsolutno isplati.

Kaže da je pitanje hrane veoma važno, u poslednje vreme je sve više gojaznih, što odraslih, što dece, a samim tim sve više bolesnih jer je gojaznost često udružena sa određenim bolestima kao što su kardiovaskularne, dijabetes i sl. Ove pridružene bolesti nazivamo komorbiditetima.

Foto: Pixabay

„Naša zemlja još uvek spada među zemlje u kojima se ljudi hrane koliko-toliko prihvatljivo, ali trend nezdrave ishrane i namirnica koji dolazi sa Zapada je sve više i više prisutan. Mislim da bi u škole trebalo uvesti obavezno obrazovanje o zdravoj ishrani i zdravom načinu života“, naglašava Jovana.

Ona ističe da su jelovnici koje prave u Nu3 centru individualni i da zavise od telesnog sastava, pola i uzrasta. Za Kronovu bolest postoje smernice koje se primenjuju u svim takvim jelovnicima, a to su pre svega redovni obroci, isključivanje „upalnih“ namirnica, kao što je mleko, industrijski prerađena hrana i šećeri. Uključuju se zdrave masti, proteini, ugljeni hidrati iz žitarica koje neće ometati dalje varenje. Dodaju se još takozvane antiupalne namirnice kao što je kurkuma.

Jovana dodaje da osobe koje su obolele od Kronove bolesti mogu da jedu kolače ili slatkiše ali da postoje zdrave zamene i recepti za određene deserte koje mogu da konzumiraju.

„Na primer recepti u kojima se šećer zamenjuje stevijom ili kokosovim šećerom, recepti sa sirovim kakaom, cejlonskim cimetom koji je antiupalna namirnica, kokosova brašna umesto belog brašna, voće…“, navodi ona.

„Iz menze nisam izlazila gladna“

Sanja Đorđević, diplomirana novinarka, koja je na posebnom režimu ishrane, jer kako ističe ne voli da se hrani kao i svi ostali. Ona je do prošle godine bila vegetarijanka, a sada je peskatarijanka pošto je počela da jede ribu. Za vreme svog studiranja hranila se u menzi i kaže da je dobra stvar što se meso i povrće spremaju posebno. Kad zamoli kuvarice one joj ne stave meso, često su joj sipale više povrća.

„Obožavala sam pasulj iz menze i njega sam uglavnom birala. Osim što nisam mogla da jedem mesa i jela poput gulaša i špageta bolonjeza, nisam mogla da jedem ni većinu čorbi i supa, što mi je žao, jer volim supe. Uglavnom, je bilo nešto da se pojede i nikad iz menze nisam izlazila gladna“, kaže Sanja.

Ističe da je iz tri razloga odlučila da se hrani po ovom režimu. Prvi je jer joj se ne sviđa, drugi je zdravlje, a treći planeta.

„Tako sam želela. Meso me nikad nije privlačilo i često je ostajalo u tanjiru kad sam bila mlađa, jednostavno ne mogu da percipiram meso kao nešto što se konzumira. Kvalitetno meso je jako skupo, a nisam sigurna u to da u marketima dobijamo meso poznatog i pouzdanog porekla, plašim se da se u njega, u cilju većeg profita, upumpavaju hormoni i antibiotici“, priča nam Sanja.

Taj problem posmatra u širem konetkstu pa u tom smislu smatra da zaštitom životne sredine treba da se bave velike organizacije – države, kompanije, međunarodne zajednice. Međutim, kaže da i ona želi da da svoj doprinos.

„Proizvodnja mesa zahteva uništavanje šuma, kako bi se napravile njive, kako bi se sadila soja i koju bi jele svinje. Zašto onda ne bi samo jeli soju od kojih se prave salame i paštete? Manje bi soje bilo potrebno. Svesna sam da kao pojedinka ne mogu da učinim mnogo“, kaže Sanja.

Miljana Peter

Napomena: ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Stavovi izrečeni u tekstu pripadaju isključivo autorki Miljani Peter i ne predstavljaju zvaničan stav Evropske unije