banner-image

Treća godina subvencija: Hoće li sela naseliti 15.000 ljudi, kako država obećava?

Posmatrajući je kao krucijalnu meru za obnovu sela u Srbiji Ministarstvo za brigu o selu planira da u 2023. godini nastavi sa dodelom novčanih sredstava mladim bračnim parovima, samohranim roditeljima i mladim poljoprivrednicima za kupovinu kuća za selu kako bi zaustavilo odliv ljudi iz ruralnih područja i podstaklo njihovo oživljavanje. Prema navodima samog ministra u prethodne dve godine više od 1.600 kuća na selu u različitim oblastima Srbije dobilo nove vlasnike, a samo Ministarstvo planira da u narednih desetak godina pokuša da popuni sve prazne kuće koje tavore po selima širom Srbije, kojih prema njihovim procenama ima oko 150.000. Iako je još uvek ne možemo sa velikom sigurnošću govoriti o efektima ove mere države, jer je za to potrebno vreme i rezultati opsežnih istraživanja, pitali smo se kakvi su njeni trenutni rezultati, kako se ocenjuje i šta se može očekivati u budućnosti?

„Ako mislimo da Srbija ima budućnost, da je pred njom život, onda mora da bude i pred selima Srbije.“, izjavio je nedavno u intervjuu za RTS prvi čovek Ministarstva za brigu o selu Milan Krkobabić. Stoga Ministarstvo za brigu o selu, stvoreno pre dve godine radi rešavanja problema odlaska ljudi sa sela, sprovodi niz mera koje nastoje da omoguće stanovništvu ruralnih područja uslove za pristojan život, ali i da motivišu stanovnike gradova da svoje porodice i budućnost zasnuju na selu. U okviru navedenih nastojanja, jednu od glavnih mera predstavlja dodela subvencija za kupovinu kuća na selu, namenjena mladim bračnim parovima, samohranim roditeljima i mladim poljoprivrednicima. Ideju koja stoji iza ove mere možemo ilustrovati izjavom ministra Krkobabića:

„Naseljavanje praznih kuća je imperativ za državu Srbiju. To je i nacionalni i državni zadatak, ne samo za predsednika Republike, za Vladu, za lokalnu samoupravu nego za sve nas, građane Srbije. Bićemo sigurniji, bezbedniji, ići će nam bolje, ako nam sela nisu prazna“.

Osim što želi da ovim putem pomogne mladim ljudima da reše stambeno pitanje, kao jedan od osnovnih preduslova ostanka ili povratka na selo, država nastoji istovremeno da popuni prazne kuće kojih prema proračunima Ministarstva za brigu o selu ima oko 150.000. Do sada je, prema navodima ministra, nove vlasnike dobilo 1.630 kuća, pri čemu Ministarstvo na dnevnom nivou dobija 15 novih zahteva (što je na godišnjem nivou oko 5.000 zahteva) te za njih to predstavlja prijatno iznenađenje. Novi vlasnici u proseku imaju ispod trideset godina, a za sada je najviše subvencija dodeljeno za kupovinu kuća na području Vojvodine, mada interesovanje je veliko i u drugim delovima Srbije.

U 2023. godini Ministarstvo za brigu o selu u svom saopštenju navodi da planira da nastavi sa programom dodele subvencija za kupovinu kuća, procenjujući da će na selo preći ili ostati da živi oko 15.000 ljudi, ukoliko novi zahtevi budu pristizali trenutnim tempom. Pored toga, Ministarstvo planira da ulaže sredstva u razvoj zadruga, unapređenje mobilnosti seoskog stanovništva, organizaciju kulturno-umetničkih manifestacija, ali i u razvoj zanatstva, seoskog turizma i drugih privrednih grana po selima Srbije, kao i u pretvaranje domova kulture i zadružnih domova u multifunkcionalne objekte „koji će seoskom stanovništvu približiti zdravstvenu zaštitu, neophodne administrativne usluge, kulurne sadržaje i biti mesta za njihovu socijalizaciju i društveni život (planirano je da takav objekat ima pet celina – ambulanta sa apotekom, opštinski/ poštanski šalter, sala bioskopskog tipa sa pozornicom, klub za mlade sa internet ćoškom i klub za penzionere).“

Kada je reč o tome ko sve može da dobije subvencije za kupovinu kuća, pravo na prijavu na konkurs imaju svi bračni parovi i članovi vanbračne zajednice, samohrani roditelji i poljoprivrednici koji imaju državljanstvo i prebivalište na teritoriji Republike Srbije, a nemaju pritom navršenih 45 godina života. Izuzev toga, potrebno je da nisu osuđivani i da protiv njih nije pokrenut krivični postupak, da imaju izmirene sve obaveze prema državi, ali i da nisu vlasnici ili suvlasnici nepokretnosti na teritoriji Republike Srbije, da nisu otuđili/poklonili nikakvu nepokretnost u prethodnih pet godina od objavljivanja konkursa i da nisu u postupku odobravanja sredstava za kupovinu nepokretnosti. Nepohodno je, takođe, da nisu ni u kakvom stepenu srodstva sa vlasnikom kuće koju žele da kupe.

Sa druge strane, kuća sa okućnicom za koju se dodeljuju sredstva mora da ispunjava osnovne uslove za život i stanovanje (tj. da ima struju, vodu, kanalizaciju ili septičku jamu i putni prilaz), da je upisana u katastar nepokretnosti i da poseduje sve neophodne dozvole i razrešene imovinsko-pravne odnose. Istovremeno, kuća mora da se nalazi u selu u kojem postoji jedan od objekata javne službe ili usluga (zdravstvena ambulanta, pošta, škola, stanica prevoza ili neki od navedenih objekata postoji u susednim selima) i da se ne nalazi u prigradskom naselju ili centru opštine. Tržišnu vrednost kuće procenjuju nadležni organi lokalne uprave, poreske službe i službe za geodetske poslove, pri čemu njena maksimalna vrednost može iznositi 1,2 miliona dinara (10 hiljada evra), koliki je maksimalni iznos subvencija koji država dodeljuje. Treba reći da su navedena sredstva namenjena isključivo za kupovinu kuće, ali ne i za njeno renoviranje i dodatne troškove.

Po ispunjenju svih procedura učesnici konkursa, lokalna samouprava i Ministarstvo sklapaju ugovor kojim se podnosiocima prijave prenose sredstva za kupovinu kuće, u kojoj su podnosioci prijave dužni da žive 10 godina nakon sklapanja ugovora.

„Mera je dobra, ali su neophodna dalja ulaganja“

Stručnjaci sa kojima smo razgovarali dele istovetno mišljenje da je u pitanju pozitivna mera, ali da su neophodna sistemska ulaganja u ruralni razvoj koja će stvoriti mogućnosti da mladi ljudi zaista mogu da žive na selu od svog rada i koja će im pružiti glavne pogodnosti života u gradu, poput fukcionalnog javnog prevoza, dobrih puteva, adekvatnog snabdevanja električnom enegrijom, vodom, gasom, ali i pristup službama poput pošte, škole, vrtića, doma zdravlja i tome slično.

Sociolog i redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu Srđan Šljukić u izjavi za naš portal daje širu pozadinu koja stoji iza problema smanjena broja stanovnika u seoskim područjima. U osnovi depopulacije ruralnih područja stoje dva problema: migracije iz sela u grad i prirodni priraštaj tj. razlika između broja novorođenih i umrlih stanovnika.

„Mi imamo negativan prirodni priraštaj u celini gledano, a i po regijama gledano manje-više je negativni prirodni priraštaj. Inače, retko se govori o tome kako se obnavlja stanovništvo jedne zemlje gledano prema tipu naselja. Ono se obnavlja se od viška stanovništva u ruralnim krajevima. Drugim rečima, gradovi po pravilu ne reprodukuju svoje stanovništvo sami, već broj stanovnika održavaju između ostalog brojem pridošlica sa strane tj. sa sela. Jedna civilizacijska konstanta koja je bila stotinama godina, pa možemo reći i hiljadama godina, u zavisnosti o kojim predelima govorimo, jeste da ste uvek imali tok stanovništva od sela prema gradu. U selu se po pravilu grubo rečeno stanovništvo „više proizvodi“. To se zove agrarna prenaseljenost tj. stanovništvo zbog nedostatka posla ide u grad. Grad sebe obnavlja na selu. Sad kad imamo generalno pad broja stanovnika i veoma lošu demografsku sliku u smislu starenja stanovništva tj. senilizacije, depopulacije naselja tj. sela ostaju bez ljudi, onda zapravo imate mnogo težu situaciju nego što se to vidi iz samih brojki. Onaj deo srpskog društva koji bi trebalo da obnavlja srpsko društvo tj. selo demografski je u jako lošem stanju.“

Profesor Šljukić ističe da ukoliko želimo da zaustavimo negativne trendove neophodno je ulagati u selo kako bi se ljudi podstakli da ostanu ili da se na njega vrate. U skladu sa tim, dodelu subvencija za kupovinu kuća na selu vidi kao dobru meru, ali to je „kap u moru“ koju moraju dopuniti druga ulaganja.

„Da bi se preokrenuli ti trendovi u selo se mora mnogo više uložiti. Jer ako si ti nekome dao kuću u tom selu da živi, ti moraš stvoriti druge uslove za pristojan život, pa da ljudi onda tu hoće da dođu i ostanu, ali ne samo u sklopu neke akcije, nego da imaju neku vrstu interesa da ostanu.“

Istom problemu sa drugačijeg stanovništa prilazi agroekonomistkinja i docentkinja na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Beogradu Marija Nikolić koja u prvi plan stavlja pitanje ulaganja u poljoprivredu i podrške koju država pruža mladim poljoprivrednim proizvođačima.

„Prvo treba da pođemo od toga da generalno sredstva koja se upućuju u poljoprivredu su mala već duži vremenski period i manja su od pet odsto koliko je bilo predviđeno za agrarni budžet, a kad se tih pet odsto podeli na pojedinačne mere to je tek relativno skromno, i u takvim uslovima bilo kakva pomoć koja se usmerava da se poboljša demografska struktura jeste pozitivna i predstavlja neki pomak. Ako ništa, barem porodice kojima je omogućeno da kupe kuću u tim kućama ostati koliko je predviđeno ugovorom tj. 10 godina. Problem je sa održivošću te mere. Pozitivno je što se mladim bračnim parovima i generalno mlađoj populaciji, koja najviše odlazi iz sela u gradove u potrazi za boljim životom i na koju se najviše cilja zbog procesa senilizacije sela, omogućava da ostanu na selu trenutno, ali ukoliko se njima ne obezbede uslovi da rade tamo i zarađuju dovoljno i ukoliko se ne obezbedi adekvatna infrastruktura koja postoji u urbanim sredinama a koja nedostaje u ruralnom prostoru, poput puteva, interneta i tako dalje, ne vidim dalju perspektivu i dugoročnost ovog rešenja se dovodi u pitanje.“

U pogledu podrške mladima koji žele da se bave poljoprivredom ističe sledeće:

„U razvijenim zemljama postoje programi programa povratka u poljoprivredu koji su namenjeni i onima koji se nikada nisu bavili poljoprivredom, a iz nekog razloga su rešili da napuste svoje prethodne poslove, pri čemu im se pored finansijske daje i savetodavna podrška. Programi finansijske podrške mladim poljoprivrednicima u Srbiji već postoje, ali im je potrebna savetodavna podrška – potrebno im je znanje, iskustva drugih ljudi, šta i kako raditi, struktura čitave proizvodnje. Tu značajnu ulogu igra Poljoprivredna savetodavna služba i mlade ljude koji su dobili kuće treba povezati sa savetodavnom službom koja će im pružiti pomoć kako da se bave poljoprivrednom proizvodnjom. Radnici u savetodavnim službama su preopterećeni, imamo manjak zaposlenih u tim službama i postoji bojazan da će mladi ljudi kojima su dodeljene kuće biti prepušteni sami sebi u daljem procesu razvoja proizvodnje. Stoga da bi mera bila efikasna mladim poljoprivrednicima treba pružiti ne nužno finansijsku već neki vid savetodavne podrške, bilo u vidu zadruge ili udruženja poljoprivrednika, koja će im pružiti znanje i tehničku podršku i koja će im omogućiti perspektivu na selu. To mislim da nedostaje.“

Na kraju zaključuje da se bez adekvatnih ulaganja u selo mera dodele subvencija za kupovinu kuća  može svesti na puku socijalnu meru koja pruža mogućnost mladima da steknu krov nad glavom, ali ne i sistemsku obnovu ruralnih područja.

„Sada se postavlja pitanje kako ćemo se odnositi prema ovom programu – da li je to program koji treba da obezbedi neku perspektivu ili je čisto socijalna mera kao socijalno davanje. Ako je čisto socijalna mera onda je super, jer ste omogućili ljudima da se skuće, ali ako je to inicijalni korak ka povratku ljudi na selo onda su neophodne dodatne mere. Ako se ne obezbede dodatne mere pitanje je da li će ljudi nakon propisanog vremena ugovorom ostati na selu, da li će njihova deca ostati na selu i da li će drugim ljudima biti privlačno da dođu u selo da žive.“

„Kuća u selu je osnova za građenje porodice što je budućnost sela“

 U želji da saznamo kakvo iskustvo i mišljenje o meri dodele subvencija za kupovinu kuća imaju sami korisnici ove mere bili smo u poseti Zoranu i Sanji Filipović iz sela Pivnice u opštini Bačka Palanka. Uopšte uzev, o meri imaju veoma pozitivno mišljenje i svesrdno pohvaljuju Ministarstvo za brigu o selu za ideju i realizaciju navedene mere, jer ističu da „kuća u selu je osnova za građenje porodice što je budućnost sela“.

Kada je reč o samoj proceduri prijave na konkurs, dobijanja novčanih sredstava i procesu kupovine kuće istakli su da nisu imali većih problema, pri čemu su veliku pomoć i podršku pružili zaposleni u opštinskim služabama.

„Moramo posebno da pohvalimo osoblje koje radi u opštinskim službama u Bačkoj Palanci, jer su nam pružili svu neophodnu pomoć i podršku, što nije slučaj u pojedinim opštinama u okolini.“

Na pitanje šta bi predložili da se uvede, izmeni ili dopuni kako bi se mera dodele subvencija poboljšala istakli su da bi bilo korisno i poželjno kada bi „država pomogla pri plaćanju dodatnih troškova poput taksi za prenos vlasništva, poreza, naknada za notara i tome slično, jer nam je na plaćanje tih troškova otišlo skoro hiljadu evra.“ Isto tako smatraju da bi bilo svrsishodno kada bi država dodeljivala određena sredstva za renoviranje kuća, jer osim kupovine neophodno je dalje ulagati u kući kako bi ona bila u potpunosti funkcionalna za svakodnevni život.

Sa druge strane, slažu se da je neophodno da se u selo sistemski ulaže kako bi mera dodele subvencija za kupovinu kuća bila u potpunosti funkcionalna. Neophodno je stanovnicima sela obezbediti iste one pogodnosti i usluge koje su dostupne stanovnicima gradova, poput dobrog javnog prevoza, puteva, struje, vodovoda, mobilne mreže, interneta, ali i vrtića, škola i drugih važnih ustanova. Konkretno, jedan od problema koji postoji u Pivnicama jeste taj što vrtić ne radi do 18h kao što je to uobičajeno u gradskim sredinama, već radi znatno kraće, što stvara veliki problem zaposlenim majkama koje nemaju kome da ostave decu na čuvanje. Istovremeno, smatraju da treba pružiti pomoć i podršku onima koji iz gradova dolaze da žive na selo u želji da se bave poljoprivredom, a koji nemaju prethodnog iskustva niti dodira sa istom, ali ta pomoć treba da bude prvenstveno finansijske prirode, jer za kupovinu zemlje i mehanizaciju je potrebno mnogo novca koji prosečnom građaninu nije dostupan.

Zoran i Sanja su srećni što su na kraju uspeli da se sa svoje troje dece skuće u svom rodnom selu, nakon što su nekoliko godina živeli u Novom Sadu i razmišljali o eventualnom odlasku u inostranstvo. Za njih selo predstavlja mnogo bolje okruženje za podizanje porodice, mesto gde mogu da vode slobodniji život od onog koji su imali u gradu. Doduše postavlja se pitanje gde će njihova deca živeti kad odrastu, jer ako se socio-ekonomska situacija u selima Srbije ne poboljša moguće je da će oni napustiti selo i otići u grad, „pošto svako ide gde misli da je bolje“, no drago im je da im je država pomogla da skroje svoj dom tamo gde su iskreno želeli.

Stefan Vilotić

Napomena: Ovaj tekst je nastao uz finansijsku podršku Evropske unije. Stavovi izrečeni u tekstu pripadaju isključivo autoru Stefanu Vilotiću i ne predstavljaju zvaničan stav Evropske unije