banner-image

„Slatka mala“ i slatki krompir u tri boje rastu u Kaću

Mini lubenica i batat kulture su koje nisu deo svakidašnje ponude u radnjama i pijacama kod nas. Njihovo poreklo je tropsko – lubenicino afričko, a batatovo južnoameričko. 

Međutim, „Slatka mala“  i slatki krompir u čak tri boje rastu i u Kaću!

Porodično gazdinstvo Nedeljkov osnovali su Marko i Vedrana 2017. godine kada su odlučili da nasleđenu voćarsku proizvodnju prošire na uzgajanje povrća i pravljenje drugih domaćih proizvoda.

Kako su oboje agronomi i veliki zaljubljenici u prirodu, opredelili su se da njihova proizvodnja bude u skladu sa lokalnim uslovima i klimom, kao i da bude kontrolisana tako da pruži najbolji kvalitet:

„Naš koncept proizvodnje je integralni, što znači da sve naše kulture proizvodimo na konktrolisan način. Mi posmatramo biljku i njeno zdravstveno stanje i trudimo se da je držimo u dobroj kondiciji kako bismo sprečili probleme sa kojima bi ona mogla da se susretne. Ukoliko se u našem zasadu ipak javi neki problem, na primer vaši kod lubenice, mi ih ne tretiramo odmah insekticidima ili fungicidima. Za početak procenjujemo da li se radi o velikom procentu našeg zasada ili ne, a ako je on mali, jednostavno žrtvujemo taj deo…

Najvažnije nam je da su naši proizvodi zdravi za upotrebu! I mi imamo decu i važno nam je šta će ona pojesti, a jednako važno nam je i da upravo takvu, zdravu hranu ponudimo tržištu“, kaže Vedrana Nedeljkov.

Ona dodaje su počeci proizvodnje bili teški, a naročito zbog toga što su se opredelili da proizvode vrste koje su ljudi kod nas u tom trenutku videli prvi put:

„Konkretno, mini lubenica se proizvodila možda na još jednom mestu i ona je za naše komšije i poznanike bila novina. Čudno su nas gledali, a neki su nam se čak i podsmevali jer je na našim prostorima poznato da lubenica treba da bude što veća, odnosno veruje se da što je lubenica veća, ona je ukusnija.

Bilo je veoma izazovno promeniti svest kupaca i približiti im naš proizvod koji u proseku ima dva do dva i po kilograma, jer su mnogi mislili da smo brali lubenice dok su još male i nezrele.

Međutim, odlučili smo da od samog početka brendiramo naše lubenice i da je tako učinimo prepoznatljivom. Prvo smo je ponudili kupcima na Limanskoj pijaci u Novom Sadu.“

Kako kaže, kupci su ubrzo uvideli sve prednosti koje mini lubenica ima:

„Njena kora je izuzetno tanka, a unutrašnjost hrskava i sočna. Mala je i može je poneti bilo ko, čak i strije osobe i deca!

Dodatna prednost vidi se i u načinu na koji je proizvodimo i beremo. Ona je zdravstveno bezbedna i ne bere se svakog dana, već svakog drugog kako bismo dozvolili plodovima da dostignu svoj pun potencijal. Berba je ručna, ne koristimo platforme, što znači da jedan red prolazimo nekoliko puta i nekoliko dana. Samim tim procenat nedovoljno zrelih ili prezrelih lubenica je zanemarljiv.“

Paralelno sa proizvodnjom ove kulture, na njihovom gazdinstvu započeta je i proizvodnja batata, odnosno slatkog krompira. Iako je on tropska biljka, prema rečima naše sagovornice, moguće ga je uzgajati i u našim uslovima:

„Batat traži tople uslove i kišu. Kako je kod nas klima takva da šest meseci godišnje nemamo mraz, a da na našem gazdinstvu imamo razvijen sistem navodnjavanja kap po kap, mi ga proizvodimo iz rasada.

Proizvodnja rasada počinje u februaru, a rasađujemo ga u maju. Negujemo ga na njivi do septembra ili početka oktobra kada ga vadimo“,  kaže Vedrana i napominje da je za njegovu uspešnu proizvodnju kod nas neophodno isprobavati nova rešenja, „olakšavajuća okolnost kod uzgajanja batata jeste ta što on nema prirodne neprijatelje. Problem nam prave jedino crv žičar i poljski miš, ali se trudimo da ga izvadimo iz zemlje pre nego što se izvade druge kulture. Ako zakasnimo, poljske životinjice dolaze na njivu i jedu ga.“

Po ugledu na mini lubenicu, i batat su prvobitno počeli da prodaju na pijaci i da tako stiču poverenje ljudi. Međutim, usledile su neplanirane okolnosti i izazovi sa kojima su se susreli:

„Kao i drugi mali proizvođači osetili smo promene i probleme kada je krenula pandemija koronavirusa. Tada nismo mogli da izlazimo na pijacu i da tamo prodajemo, ali smo prednost i rešenje našli u digitalizaciji. Učlanili smo se u grupu na Fejsbuku Mali proizvođači hrane u Srbiji i na taj način se oglašavali. Da nije bilo ove grupe bilo bi veoma teško da bilo šta prodamo…

Od tada radimo dostavu batata i naših jabuka, dunja i krušaka, kao i prirodnih domaćih sokova. Mi cedimo voće presom i tako dobijamo sok pun pulpe. Pasterizujemo ga i pakujemo ga u staklene flaše ili vakuum kese – takozvani bag in box. Ovaj sok ne sarži ništa osim voća, nema ni vode, ni konzervansa, ni šećera. Lubenicu ne dostavljamo jer se ona jede tada kada se ubere.

U početku nam nije bilo nimalo isplativo da dostavljamo na kućnu adresu, ali se vremenom poboljšala situacija, pa tako danas donosimo proizvode u Novi Sad i u Beograd svake druge nedelje. Trebalo je vremena da ljudi čuju za nas i da onlajn prodaja zaživi.“

Sagovornica Agrosmarta dodaje i da je za male proizvođače izuzetno značajno da pored spremnosti da digitalizuju svoju ponudu i proizvodnju, uvek uče i isprobavaju nove i zdrave načine proizvodnje kako bi se istakli na tržištu. Međutim, da bi se sve to ostvarilo potrebno je imati stabilan oslonac:

„ Mali proizvodnji i inženjeri poljoprivrede bi trebalo da imaju veću pomoć države, pokrajine i lokalne samouprave. Ne kažem da ove pomoći nema, ali je potrebno povećati je. Marko i ja imamo odlične ideje, školovani smo, koristimo državnu pomoć i idemo na sve dostupne edukacije kako bismo se usavršavali i kako bi naša proizvodnja bila ekološki što svesnija, ali nam je u svemu tome neophodna veća podrška.“

Vanja Velisavljev