Storyteller: Pčele – samo je jedna medonosna, ali su sve korisne
Vetrovit je dan u Bačkom Novom Selu. Mlado žito njiše se po sunčanom danu. Oko njiva su šumice, žbunje i visoka trava sa koje pčele neumorno skupljaju polen. Punih džepova, vraćaju se svojoj košnici u Pčelinjoj klinici.
Jozef Gašparovski iz Selenče, pastir je milionskog stada već gotovo četvrtinu veka. Njima ne treba vođstvo, čvrsta ruka i pas čuvar. Svaka vrlo dobro zna svoj posao.
“Pčele su jedine životinje koje ne znaju svog gazdu,” kaže Gašparovski dok bez zaštite šeta pored svojih košnica.
U kraljevstvu meda zapoveda matica, koja se čak sama ni ne hrani. Ona uvek u pratnji ima pet do 10 slugu koje spremaju teren, hrane je i nose. Ona dnevno ume da položi oko dve i po hiljade jajašca, a broj zavisi od količine hrane kojom raspolažu.

Kada je njihovo kraljevstvo najjače, u košnici se nalazi od 40 do 60 hiljada jedinki. Od toga, tek polovina izleće u potrazi za polenom i nektarom. One pčele koje još nisu napunile dvadesetak dana, ostaju kod kuće da neguju domaćinstvo. Prave saće, održavaju higijenu, hrane larve i mlade pčele, provetravaju kako bi izbacile višak vlage iz meda.
Njima pomažu trutovi koji se izležu iz neoplođenih jajašca u proleće. No sudbina im je ipak propisala da se krajem avgusta proteruju iz zajednice. A ako neće da odu, trutovi bivaju ubijeni. Sličnu sudbinu imaju i delikventi, pčele pankerke koje ne poštuju stroga pravila društva. A zajednica je netrpeljiva i prema pojedincima iz drugih košnica.
“Pčele su jedino toleratne prema strankinjama koje donesu hranu. To su trikovi kojim se služe pčele koje ostanu bez matice,” kaže Jozef.
U košnici nema spavanja. Radno vreme je 24 sata i tako 35 do 40 dana, koliko traje životni vek jedne pčele. Matica živi od tri do pet godina.
Pre par decenija, porodica Gašparovski pčela je da se bavi pčelarstvom kako bi imali svoje pčelinje proizvode, ali su ubrzo shvatili da med nije njihov najkorisniji ishod.
“Pošto se takođe bavimo organskom proizvodnjom, uvideli smo da je pčelarstvo način života. Ono je suživot svih živih bića u prirodi,” kaže Jozef mirnim tonom, kakav imaju svi pčelari.
Sa ovim se slaže i docentkinja za ekologiju, biogeografiju i zaštitu životne sredine na Biološkom fakultetu u Beogradu Jovana Bila Dubaić, koja skreće pažnju na to da ne postoji samo jedna vrsta pčela – medonosna.
Na svetu postoji oko 20.000 vrsta pčela i taj broj raste, jer se oktrivaju nove. U Evropi postoji oko 2.000 vrsta, dok na Balkanu ima oko 1.000.
“Srbija je na sjajnom geo-morfološkom položaju za pčele. Imamo veliki diverzitet faune pčela, oko 850 vrsta,” navodi ova biološkinja.

Njihov značaj za ekosisteme je nemerljiv, jer većina kopnenih biljaka cveta, pa im je za oplođivanje potrebna pomoć. Međutim, ne oprašuju samo pčele, već i drugi insekti, ali i vetar. Pčele su samo najefikasnije. Medonosne pčele imaju raznovrsnu ishranu, ali one neće oprašiti sve biljke.
Zato je fokusiranje na očuvanje jedne vrste pčele pogrešno, kaže Bila Dubaić. Preterivanje sa brojem košnica, ali i selidba velikog broja košnica može čak da ima i negativan uticaj na ekosistem jer medonosne pčele u toj količini uzimaju hranu divljim oprašivačima.
Podaci o tome koliko su ugrožene su vrlo oskudn,i kaže ova stručnjakinja za pčele. Razlog tome je to što je teško proceniti koliko ih ima, a i malo je ranijih istraživanja sa kojima se mogu uporediti podaci. Crvena lista Internacionalne unije za konzervaciju prirode (IUCN) ističe da o čak 60% vrsta pčela u Evropi nema dovoljno podataka.
“Mogu da nestaju pred našim očima, a da mi to ni ne znamo,” kaže ova Jovana Bila Dubaić.
Iako je jako komplikovano, zahteva puno sredstava i ljudi, istraživanje divljih vrsta pčela nije nemoguće. No, najveći deo sredstava i pažnje ulaže se u one od kojih čovek ima direktnu korist – med i profit.
Ne znamo koliko su ugrožene, ali znamo šta ih ugrožava
Pčela leti i do pet kilometara kako bi pronašla hranu. Međutim, Jozefovo stado ne mora daleko. U blizini se uzgaja lekovito bilje za etarska ulja, a nekada je tu bila i organska proizvodnja.
“Mogu da zahvalim mojim komšijama i svima okolo. Vlasnici okolnih njiva nikada ne prskaju sa insekticidima,” kaže ovaj pčelar.
Međutim, nemaju svi tu sreću da imaju dobre komšije. Ima nesavesnih poljoprivrednika koji nisu obavili dobru pripremu, pa su uljanu repicu prskali u cvetu, a drugi pčelari ovog kraja imali problema. Protiv takvog ponašanja bori se Savez pčelarskih organizacija Srbije.
Oni su 2015. godine osnovali Odbor za zaštitu pčela kako bi sprečili trovanje pčela od nesavesnog ponašanja poljoprivrednika, koji radi na prevenciji. Pčelar koji sazna planove poljoprivrednika da prska nedozvoljenim sredstvima ili kada mu vreme nije – kada biljka cveta, o ovome javlja Odboru za zaštitu pčela, koji zove inspekciju.
“Ove godine smo sprečili dva velika trovanja, koja samo što se nisu dogodila. Inspekcija je izašla preventivno i zaustavila poljoprivrednika u protivzakonitom delovanju,” navodi predsednik Saveza Rodoljub Živadinović.
On dodaje da je ukoliko dođe do trovanja, osim materijalne i emotivne štete, proces dolaženja do pravde veoma komplikovan, dugačak i skup, pa pčelari neretko odustaju. Nedavni epilog pravne bitke pčelara iz Sivca i Kljaićeva trebao bi da ohrabri pčelare da ubuduće prijavljuju pomor košnica. Pre šest godina, kompanija iz Vrbasa je koristila nedozvoljene pesticide na grašku, u prevelikoj količini i u pogrešno vreme i tako ubila čak 540 košnica.
“Pobeda je zahtevala puno muke pčelara, stručnjaka, advokata da se trovanje dokaže. To nenormalno košta. To jedan pčelar ne može sam da podnese. Zato smo tu mi,” navodi Živadinović.
Najveći problem je neznanje. Upravo zato su se pčelari potrudili da izbore par promena zakona. Tako je 2020. godine propisana obaveza poljoprivrednika da prolaze kroz obuku za tretiranje bilja. Propisana je i dozvoljena količina pesticida, tako da u poljoprivrednoj apoteci ne može da se kupi više nego što je neophodno.
Rodoljub Živadinović skreće pažnju da nerešen problem ostaje crno tržište kojeg najviše ima u Vojvodini. Zato ne treba da nas čudi kada sa granica vrate voće koje ima nedozvoljenih pesticida.
Ipak, iz Saveza pčelarskih organizacija Srbije skreću pažnju da se problem smanjuje, jer je u početku rada Odbora bilo oko stotinu prijava godišnje, a sada je to 10-15 prijava, najviše iz voćarskih krajeva i Vojvodine.
Još jedna pretnja po pčele su i javna preduzeća koja oprašuju protiv komaraca iz aviona, i u doba dana kada su pčele aktivne. Savez je protiv ovoga pokušao da se bori Deklaracijom protiv trovanja pčela u Srbiji, na koju bi se obavezale lokalne samouprave, ali je nju potpisalo nešto manje od polovine gradova i opština.
Od klimatskih promena se ne može pobeći
Pčelarska godina počinje u avgustu, objašnjava Jozef Gašparovski. Tada se alat za vrcanje odlaže u fioke, kako bi pčelama ostala zimnica. Kako resursi postaju ograničeni, tako se sprovode radikalne mere i trutovi se izbacuju iz zajednice, jer od njih više nema koristi.
U ovom periodu se ležu zimske pčele i njih je pet puta manje, nego u proleće i leto. Njihov zadatak je da miruju i održavaju košnicu živom, do prvih pupoljaka. Međutim, kako su naše zime zaboravile kako da to budu, toplo vreme mami pčele na pašu, ali cveća u jesen nema, pa se košnici vraćaju gladne i istrošene.
“Za nas pčelare bi najbolje bilo da 1. novembra padne sneg, a da počne da se otapa krajem februara. To bi bilo najidelanije. Pčele su unutra, imaju hrane, miruju,” kaže Jozef.

Pčelinja zajednica se budi krajem februara i početkom marta. Rađaju se nove jedinke, a vrhunac skupljanja hrane dešava se od 5. do 10. maja, kada cveta bagrem, lipa, suncokret i ritske biljke. Međutim, usled netipično toplog vremena, ove biljke raširile su svoje cvetove mesec dana ranije, kada pčelinja zajednica nije uspela dovoljno da se razvije.
Osim što ne mogu da se pronađu vremenski, pčela i cvet ne mogu da se nađu ni prostorno jer se usled klimatskih promena menjaju ekosistemi. Jovana Bila Dubaić navodi primer bumbara koji se usled povećanja temperatura pomera na više nadmorske visine, dok biljke koje oprašuje samo bumbar ostaju na istom mestu.
Nema mesta za divljinu u Vojvodini
Još jedna pretnja za dvilje vrste pčela je nestajanje prirodnih staništa usled urbanizacije i poljoprivrede. Onako široka, Vojvodina je, čini se, postala toliko tesna da pored njiva nema mesta ni za travku i grm, a tek za drvo! Osim što ptice selice ovde nemaju mnogo mesta za predah, i ostale vrste se slabo snalaze u kvadratnim kilometrima monokulture poprskane raznim otrovima.
Naučnici sa Biološkog fakulteta u Beogradu su radili istraživanje u kojem su pratili na koji način prirodna staništa koja se nalaze uz ivicu njiva utiču na zasade uljane repice, odnosno koliko je smanjen broj štetočina u polju i koliko je povećano oprašivanje. Ranija istraživanja dokazala su pozitivan odnos, a cilj je bio videti rezultate kod nas.
“Imali smo veliki problem da uopšte pronađemo polja u Vojvodini koja u okruženju imaju prirodna staništa,” navodi Bila Dubaić.
Ona dodaje da je u centralnoj Srbiji situacija nešto drugačija, pa se na horizontu može videti i po koji žbun, ali ne zbog povećane svesti poljoprivrednika, već zbog nepristupačnosti terena.
Sve što cveta i treba da cveta
Pčelama ne treba mnogo da budu srećne. Dovoljno je da, kao i ljudi, ne moraju da idu pet kilometara po ručak. Možemo im pomoći tako što ćemo zasaditi koji cvet, ali ne mora ni to. Dovoljno je da ne kosimo do zemlje. Jovana Bila Dubaić preporučuje mozaično košenje, odnosno ostavljanje dela travnjaka nepokošenim.
Ona navodi da je način održavanja gradova vrlo zastareo gde je cilj postići strogu urednost. Zato se kosi nisko i često. Samim tim, travnjaci nisu otporni na gaženje, sušu i jake padavine, a to nas čeka sa klimatskim promenama.
“Treba nam samo malo sluha, da vidimo da može i drugačije, da ne moraju stare, ustaljene prakse da važe zauvek, nego da treba da ih preispitujemo i menjamo – kao sve u životu, na kraju,” zaključuje ova biološkinja.
Izvor: Storyteller