banner-image

Poljoprivreda u 2019. izvezla 3,6 milijarde dolara, uvezla dve milijarde

VOJISLAV STANKOVIĆ: Rezultati poljoprivrede i prehrambene industrije Srbije u spoljnotrgovinskoj razmeni u 2019. godini

Vojislav Stanković

U bilansu razmene poljoprivrede i prehrambene industrije Srbije s inostranstvom u  2019. godini  ostvarena je vrednost izvoza od 3.6224 miliona USD, što predstavlja rast od 9,1% u odnosu na ostvarene  rezultate u 2018. godini (iznosila je 3.319,5 miliona USD), sa učešćem u ukupnom robnom izvozu od 18,5%.

Istovremeno, vrednost uvoza u visini od 2.091,9  miliona USD je za 3,1% veća od ostvarenog u 2018. godini (iznosila je 2.025,9  milionUSD), sa učešćem u ukupnom  robnom  uvozu od 7,8%. Suficit u spoljnotrgovinskoj razmeni poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u 2019. godini, beleži rast od 18,3%, odnosno za 236,5 miliona USD je veća u odnosu na posmatranu 2018.  godinu i iznosi 1.530,1 miliona USD, sa stopom pokrivenosti uvoza izvozom od  173,1%.

Posmatrano po odsecima SMTK, u izvozu dominiraju robne grupe: voće i povrće, sa ostvarenim izvozom u vrednosti od 858,6 miliona USD, sa učešćem od 4,4% u ukupnom robnom izvozu uz suficit od 421,4  miliona USD i  žita i proizvodi na bazi žita, u vrednosti od 824,6  miliona USD, sa učešćem od 4,2% u ukupnom robnom izvozu i ostvarenim suficitom od 689 miliona USD.

Po ostvarenoj vrednosti u uvozu najzastupljeniji su odseci: voće i povrće sa vrednošću uvoza od 437,3 miliona USD, sa učešćem u ukupnom uvozu od 1,6% i duvan i proizvodi od duvana u vrednosti od 263,4 milion USD, sa učešćem u ukupnom uvozu od 1%, sa skromnim suficitomk od 60,5 miliona USD.

Najznačajniji proizvodi agrarnog porekla u izvozu u 2019. godini su: kukuruz merkantilni u vrednosti od 502 miliona USD, malina smrznuta u vrednosti od 234  miliona USD, cigarete od duvana u vrednosti od 196  miliona USD, jabuke sveže u vrednosti od 119 miliona USD, ostali prehrambeni proizvodi u vrednosti od 104 miliona, duvan za pušenje u vrednosti ode 101 miliona USD, proizvodi za ishranu životina u vrednosti od 88 miliona USD i ulje od suncokreta sirovo u vrednosti od 86 miliona USD. Detaljnije u priloženom grafikonu.

Na uvoznoj strani, među agrarnim proizvodima dominiraju duvan ižiljeni u vrednosti od 100 miliona USD, ostali proizvodi za ishranu u vrednosti od 98 milion  USD, cigarete u vrednosti od 62 miliona USD, kafa sirova sa kofeinom u vrednosti od 60 miliona USD, banane sveže u vrednosti od 57 miliona USD, meso svinjsko zamrznuto u vrednosti od 54 miliona USD i ostali prehrambeni proizvodi sa kakaom u vrednosti od 50 miliona USD. Detaljnije u priloženom grafikonu.

Posmatrano po regionima Srbije, najveće učešće u izvozu poljoprivrede i prehrambene industrije Srbije u 2019. godini  imao je region Vojvodine (39%), sledi Beogradski region (35%), region Šumadije i Zapadne Srbije (20%), region Južne i Istočne Srbije (6%).

Najveće učešće u uvozu Srbije imao je Beogradski region (40%), slede regioni Vojvodine (39%), region Šumadije i Zapadne Srbije (12%), region Južne i Istočne Srbije (10%).

Izvoz i uvoz po regionima dat je prema sedištu vlasnika robe u momentu prihvatanja carinske deklaracije. To znači da vlasnici robe, po carinskom zakonu, mogu biti proizvođači, korisnici, izvoznici ili uvoznici robe. Ovu činjenicu treba imati u vidu prilikom tumačenja podataka po regionima.

Regionalna struktura spoljnotrgovinske razmene poljoprivrede i prehrambene industrije Srbije u periodu 2001-2019 godine

Ostvareni rezultati u spoljnotrgovinskoj razmeni poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u 2019. godini mogu se oceniti relativno povoljnim i u višegodišnjem su trendu za posmatrani period. U narednom periodu treba posvetiti pažnju na konsolidovanju robnih fondova namenjenih izvozu. Kao što je više puta isticano fizički obim ostvarene poljoprivredne proizvodnje u tranzicionom periodu imao je velike oscilacije: sa dvocifrenim stopama rasta i pada.

Za 2019. godinu još ne postoje svi potrebni elementi za izvođenje obračuna ekonomskog računa poljoprivrede. Prve procene ukazuju da je fizički obim poljoprivredne proizvodnje smanjen u odnosu na 2018. godinu za minornih 0,1%, a bruto ostvarena proizvodnja  procenjuje se na nivou 2018. godine.

Kao osnov za analizu mogu nam poslužiti rezultati obračuna ekonomskih računa poljoprivrede RZS koji se odnose na period od 2007. do 2018. godine.

U posmatranom periodu ostvaren je kumulativni rast BDVa poljoprivrede od 36,5%, dok je prosečna godišnja stopa rasta iznosila 2,9%. Nakon ostvarenog realnog rasta BDV‐a od 9,2%, u 2008. godini, došlo je do usporavanja rasta u 2009. (8,9%) i pada u 2010. godini (‐6,4%), nakon čega sledi period rasta od 4,3% u 2011.godini. Najveći pad zabeležen je u 2012. godini (‐28,1%), dok je u 2013. godini zabeležen rast od 38,8%. U 2018.godini ostvaren je rast BDV‐a poljoprivrede od 21,9%.

Bilansna stavka računa proizvodnje je bruto dodata vrednost, jedna od najznačajnijih bilansnih stavki u ekonomskim računima poljoprivrede. Pošto se autput vrednuje u baznim cenama, a međufazna potrošnja u kupovnim cenama, bruto dodata vrednost sadrži subvencije na proizvode umanjena za poreze na proizvode.

Od 2007. do 2018. godine, međufazna potrošnja u poljoprivredi prosečno je iznosila  57,9% vrednosti proizvodnje poljoprivrede, pri čemu najveće učešće beleži u 2010. godini (59,2%), dok je u 2008. godini zabeleženo najniže učešće (56,7%).

Međufazna potrošnja se definiše kao vrednosti robe i usluga koje se troše kao ulaganja (inputi) u procesu proizvodnje, osim osnovnih fondova, čija se potrošnja prikazuje kao potrošnja osnovnih fondova (amortizacija). Ova roba i ove usluge mogu biti ili transformisane ili potpuno potrošene u procesu proizvodnje.

Proizvodi iskorišćeni za međufaznu potrošnju se prikazuju u momentu kada ulaze u proces proizvodnje i vrednuju se po kupovnim cenama u tom momentu.

Kupovna cena je, u trenutku nabavke, iznos koji stvarno plaća kupac za nabavljene proizvode, a koja uključuje sve poreze minus subvencije na proizvode (osim odbitnog PDV‐a), kao i iznos za transportne troškove koje kupac posebno plaća za preuzimanje isporučene robe na traženo mesto u dogovoreno vreme.

Elementi međufazne potrošnje su: seme i sadni materijal (potrošnja unutar gazdinstva ili nabavljena iz trgovine), energija i maziva, đubriva i druga sredstva za unapređenje kvaliteta zemljišta, sredstva za zaštitu bilja, veterinarske usluge, stočna hrana (potrošnja unutar gazdinstva ili nabavljena u trgovini), održavanje materijala i objekata, poljoprivredne usluge i ostala dobra i usluge.

Vrednost međufazne potrošnje u 2017. godini iznosila je 366 069,2 mil. RSD, što predstavlja rast od 9,0% u odnosu na prethodnu godinu. Realni nivo međufazne potrošnje beleži rast od 8,9%, dok su cene inputa pale za 0,1%.

U periodu2007–2018. godine, u strukturi ukupnih troškova gazdinstava najveće prosečno učešće imaju troškovi za stočnu hranu (35,4%), a potom troškovi za ostala dobra i usluge (13,1%) i energiju i maziva (12,3%). Đubriva i druga sredstva za unapređenje kvaliteta zemljišta učestvuju u proseku sa 10,1%, dok seme i sadni materijal učestvuju u proseku sa 8,6%. Najniže učešće imaju troškovi za održavanje objekata (1,6%).

Značajne oscilacije fizičkog obima proizvodnje posebno dolazi do izražaja u uslovima još prisutnog ekstenzivnog načina proizvodnje i nepovoljnih klimatskih uslova.

Pored pada fizičkog obima proizvodnje, ovu delatnost odlikuju i sledeći nepovoljni uticaji:

  • dugogodišnji nepovoljan položaj u primarnoj i sekundarnoj raspodeli zbog depresiranih cena poljoprivrednih proizvoda i dispariteta cena industrijskih inputa i agrarnih proizvoda;
  • veoma niska akumulativna i reproduktivna sposobnost na gazdinstvima poljoprivrednih proizvođača, velikih farmi i zemljoradničkih zadruga;
  • dezinvestiranje, kao posledica neadekvatnog sistema finansiranja i politike kreditiranja neprilagođene specifičnostima poljoprivredne proizvodnje;
  • izraženo visoke cene potrebnih repromaterijala, pre svega mineralnih đubriva i sredstava za zaštitu bilja, kao i energenata;
  • opadanje tehničko-tehnološkog nivoa i ekstenzifikacija biljne i stočarske proizvodnje, uz opadanje i variranje proizvodnje po jedinici kapaciteta;
  • visok stepen naturalnosti, odnosno veoma nizak nivo tržišnosti proizvodnje na gazdinstvima zemljoradnika u pojedinim regionima.

Pristup tržištu, međunarodna trgovina i tržišna struktura

Pristup tržištu i dalje predstavlja glavnu prepreku širenju globalne trgovine poljoprivredno prehrambenih proizvoda visoke vrednosti, posebno robe sa većim tehnološkim sadržajem. Zemlje koriste carine i drugo mere koje efikasno stimulišu uvoz relativno neprerađenih poljoprivrednih proizvoda, roba na račun preradjenih proizvoda. Carinska  eskalacija, rast carine sa nivoom (stepenom)  prerade, obeshrabruju trgovinu prehrambenih proizvoda sa velikom vrednošću i sve mere za unapređenje trgovine, kao što su antidampinški postupci koji su najprisutniji među visokokvalitetnim proizvodima. Globalizacija je omogućila zemljama lakši pristup kapitalu i tehnologiji što je potreba za proizvodnju prerađenih proizvoda sa većim tehnološkim sadržajem, a i utiče na trgovinske odnose, posebno na tržištu proizvoda visoke vrednosti. Jedinstveno smanjenje carina povećava trgovinu prehrambenim proizvodima veće vrednosti u odnosu na trgovinu sirovim poljoprivrednim proizvodima, i poboljšava stvarne zarade u zemljama u razvoju i razvijenim zemljama.

Izvozni rezultati poljoprivrede i prehrambene industrije

 Rezultati koje poslednjih godina realizuje Srbije u spoljnotrgovinskom poslovanju ukzuju  da su zapoćeti procesi u izmeni proizvodne strukture u domaćoj proizvodnji i preradi prehrambenih proizvoda i da se prate kretanja na međunarodnom tržištu   Izvozna ponuda je u značajnom stepenu determinisana strukturom uvozne tražnje. U strukturi ostvarenih izvoznih rezultata, poslednjih godina, su sve zastupljeniji proizvodi prerade i više faze tehnološke finalizacije, dok su robe sirovinskog porekla sadržane sa oko 20%.   Pomenuta kretanja zapažaju se poređenjem izvoznih struktura u realizovanom izvozu tokom 2006., 2016. , 2017.i 2018 godine.

Trgovina prehrambenim proizvodima obuhvata robne grupe počev od tradicionalnih primarnih proizvoda široke potrošnje, sirovine: pšenica, kukuruz, uljarice (soja, suncokret), pirinač, čaj, kafa; hortikulturne proizvode: sveže,suvo i zamrznuto voće i povrće, začine, šećerna repa i trska, cveće i sadni materijal; poluprerađene proizvode: pšenično brašno, jestiva ulja i uljane pogače, masnoće životinjakog porekla, žive životinje, šećer proizvode koji se dobijaju ekstrakcijom (glicerol, guma, lakovi, vosak) seme biljnih kultura za setvu; Prerađene proizvode: sveže, rashlađeno i zamrznuto meso i prerađevine, ribu i prerađevine, mleko i prerađevine, jaja i prerađevine, prerađeno voće i povrće (tu spada i bobičato voće zamrznuto), prerađevine od žitarica, konditorski proizvodi, pića, prerađevine od duvana.Hortikulturni, poluprerađeni i prerađeni proizvodi se smatraju proizvodima koji su pozicionirani na međunarodnom tržištu kao  visoko vredni.

Model za analizu realizovane strukture u spoljnotrgovinskoj razmeni i kriterijumi za  klasifikaciju proizvoda, odnosno robe,  po određenim robnim grupama, razrađeni su uz puno uvažavanje postojećih teoretskih osnova spoljne trgovine.

Rezultati analize

 U 2018. godini ukupna vrednost realizovanog izvoza je iznosila 3.787,2 miliona USD, što je rast za 88,7% u odnosu 2006. godinu, odnosno veća je u odnosu na 2017. godinu za 20%.

Ostvarene  vrednosti izvoza poljoprivrede i prehrambene industrije Srbije po selektovanim robnim grupama u 2018. godini su:

  • sirovine, 667,1 milion USD, ostvaren je rast od 140% u odnosu na 2006. godinu sa učešćem od 17,6% u ostvarenoj vrednosti izvoza poljoprivrede i prehrambene industrije, sa učešćem od 17,6% u ostvarenoj vrednosti izvoza poljoprivrede i prehrambene industrije
  • hortikulturni proizvodi, 361 milion USD, najdinamičniji rast od 272,2% u odnosu na 2006. godinu, odnosno za 15,1% je manja u odnosu na 2017, godinu  sa učešćem od 9,5% u ostvarenoj vrednosti izvoza poljoprivrede i prehrambene industrije
  • poluprerađeni proizvodi, 700,3 miliona USD, ostvaren rast od 67,5% u odnosu na 2006. Godinu, odnosno za 3% je veća u odnosu na 2017. godinu, sa učešćem od 18,5% u ostvarenoj vrednosti izvoza poljoprivrede i prehrambene industrije.
  • prerađeni proizvodi, 2.058,8 miliona USD, rast izvoza od 248,4 u odnosu na 2006. godinu, odnosno za 9,4% u onosu na 2017. godinu, sa učešćem od 54,4% u ostvarenoj vrednosti izvoza poljoprivrede i prehrambene industrije.

Prema ostvarenim rezultatima izvoza u 2018 godine Srbija je realizovala 82,9% visoko vrednih proizvoda, robe u  izvozu poljoprivrede i prehrambene industrije, što dovodi do zaključka da je Srbija popravila svoje ukupne izvozne performanse za 3% u odnosu na 2006. godinu. Posmatrano u odnosu na prethodnu, 2017. godinu, izvozne performanse visoko vrednih proizvoda  su pogoršane za 1,4%.

Pomenuti rezultati ukazuju da je Srbija ima optimalnu izvoznu strukturu robe poljoprivredno-prehrambenog porekla u odnosu na aktuelni prosek strukture izvoza  koji je realizovan na globalnom, međunarodnom tržištu i kome  dominiraju visoko vredni proizvodi, robe sa 82,9%, dok je učešće sirovina smanjeno na 17,1%. Rezultati analize ukazuju da je otklonjen postojeći streotip o Srbiji kao izvozniku jeftinih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.

 

Ostvareni rezultati izvoza treba da podstaknu održivi razvoj poljoprivrede u Srbiji koji se treba usmeriti  ka modernizaciji i promeni proizvodne strukture u pravcu veće tržišne orijentacije i poboljšanja ukupne efikasnosti agrara i prehrambene industrije.

Proizvodno i tehnološko prestrukturiranje i rast produktivnosti u poljoprivredi, kao i veća konkurentnost na domaćem i svetskom tržištu treba da se bazira pored ekonomskih, na ekološkim i energetskim kriterijumima. Istovremeno razvoj naučno istraživačkog rada i primena postojećih i novih znanja i tehnologije omogućiće značajno povećanje obima i konkurentnost poljoprivredne proizvodnje.

Brze promene proizvodne strukture, iz objektivnih razloga, nije moguće u kratkom roku sprovesti, već postepeno, u zavisnosti od toga kako bude tekao proces oporavka srpske poljoprivrede i njene, pre svega, finansijske konsolidacije. Zbog toga,  treba težiti ka postepenom uspostavljanju željene proizvodne strukture, u pravcu znatno veće zastupljenosti voćarske, povrtarske proizvodnje, kao i inteziviranju proizvodnje industrijskog, krmnog bilja i stočarskih proizvoda.

Ukupna vrednost realizovanog uvoza u 2018. godini je iznosila 2.302,9 miliona USD, što je rast za 130% u odnosu 2006. godinu, odnosno veća je za 14,7% u odnosu na 2017. godinu.

Ostvarene  vrednosti uvoza poljoprivrede i prehrambene industrije Srbije po selektovanim robnim grupama u 2018. godini su:

  • sirovine, 341 milion USD, ostvaren je rast od 85% u odnosu na 2006. godinu, odnosno sa rastom 24% posmatrano u odnosu na 2017. godinesa učešćem od 11,3% u ostvarenoj vrednosti uvoza  poljoprivrede i prehrambene industrije.
  • hortikulturni proizvodi, 287,5 milion USD, rast od 139,6% u odnosu na 2006. godinu, odnosno sa rastom od 15% u odnosu na 2017. godinu i sa  učešćem od 12,5% u ostvarenoj vrednosti uvoza poljoprivrede i prehrambene industrije.
  • poluprerađeni proizvodi, 506,1 milion USD, ostvaren rast od 110,1% u odnosu na 2006. Godinu, a sa rastom od 18% u odnosu na 2017. godinu i  sa učešćem od 22% u ostvarenoj vrednosti uvoza poljoprivrede i prehrambene industrije.
  • prerađeni proizvodi, 1.250,3 miliona USD, rast od 150% u odnosu na 2006. godinu, odnosno rast od 39,7% u odnosu na 2017. godinu i sa učešćem od 54,3%, u ostvarenoj vrednosti uvoza  poljoprivrede i prehrambene industrije.
  • Efekti koje liberalizacija trgovine poljoprivrednim proizvodima izaziva donose brojne promene na koje bi se trebalo prilagođavati. Smatralo se za važno da se pošalje jasna poruka da neki sektori i proizvodi traže veću pažnju, a neki ne. Jedini način da se to meri je njihova komparacija. Pošto je efekte gotovo nemoguće komparirati, komparirana je mogućnost promene. To ukazuje da se prilikom liberazlizacije carine javlja mogućnost povećanog uvoza, nije bitno da li je to posledica visokog nivo liberalizacije ili je posledica što je proizvod nekonkurentan u odnosu na partnere. Isto tako, ovakav pristup ne meri da će se i uvoz desiti jer može se dogoditi da mogućnost promene ne postoji jer carina uopšte nije liberalizovana, ali da se ipak dešava veliki uvoz. Ili, pak, da je mogućnost za promene velika, ali da se ne dešava uvoz usled raznih ekonomskih i neekonomskih razloga (u slučaju EU gde dominiraju veliki izvoznici za koje je tržište Srbije malo i nestabilno, a nespremnost da se prodaju male količine srpskim preduzećima koji žele da uvoze u Srbiji…).
    Nedovoljno implementirani standardi u proizvodnji

    Carina je sve manje ograničavajući faktor u izvozu, a sve više su to standardi u proizvodnji ipreradi. Primera radi, dok u Sloveniji preko 80% proizvoda ima neku od oznaka kvaliteta, u Srbiji se taj broj meri promilima. Šta više, ni osnovni standadi o bezbednosti hrane nisu prepoznati od EU i mnogih država, pa veliki broj proizvoda ne može da dobije dozvolu za izvoz.

    Zakonska regulativa koja se ne primenjuje, ne donošenje niza pratećih akata, kao i neuspostavaljanje efikasnih institucija za njihovo sprovođenje je jedan od najvećih neuspeha kreatora agrarne politike. Skup i neefikasan sistem se održava zbog nespremnosti vladinih  institucija za reformu u ovom sektoru. Upravo to predstavlja jedan od značajnijih problema prilikom integracija u EU i STO i u velikoj meri može da uspori modernizaciju celog agroindustrijskog sektora..

    Aktuelna situacija u poljoprivredi Srbije i mogući pravci razvoja        

    U procenama efekata liberalizacije na poljoprivredu Srbije moraju se analizirati svi faktori koji mogu uticati na evoluciju poljoprivrede, ne samo u Srbiji već i na globalnom planu. Prvi su tzv. spoljni faktori, jer se oni ne menjaju pod uticajem agrarne politike u Srbiji. To su npr. rast/smanjenje populacije, makroekonomska kretanja, preferencije potrošača, razvoj tehnologija u poljoprivredi, uslovi životne sredine, kretanja na svetskom tržištu.

    Drugi su unutrašnji faktori tj. oni koji su vezani za različite politike. Još uvek je nepoznato da li će Srbija kreirati svoju nacionalnu politiku u oblasti poljoprivrede ili će po ulasku u EU prihvatiti i primenjivati CAP. Da li će Srbija ući u STO pre ulaska u EU, ili će biti jedina zemlja koja je ušla u STO posle ulaska u EU? Zatim, da li će potpisati i sprovoditi različite bilateralne ugovore u oblasti poljoprivrede, kao i drugim oblastima, koje direktno ili indirektno utiču na poljoprivredu (obnoviljivi izvori energije, zaštita životne sredine, politika konkurentnosti, …).

Liberalizacija tržišta poljoprivrednih proizvoda koja je usvojena na osnovu prelaznog Trgovinskog sporazuma u Srbiji, nije nastupila u skladu sa procesom koji se javlja kao odgovor na stanje u privredi i poljoprivredi u određenom stepenu razvoja proizvodnje, tržišta i sposobnosti svih učesnika u sektoru, već kao proces postavljen sporazumom. Poljoprivredni sektor nije dostigao nivo konkurentnosti koji bi omogućio ravnopravno suočavanje s konkurecijom.

Postoji više razloga za to:

  • Različit nivo privrednog razvoja u trenutku prihvatanja istih ciljeva. Dok su ciljevi EU i savremena načela CAP, rezultat privredne evolucije (dugogodišnja ulaganja u poljoprivrednu tehnologiju i znanje, ali i u sistem intervencija, tržišne – spoljnotrgovinske zaštite i domaće podrške sektoru, razvijena tržišna infrastruktura, proizvodni i tržišni standardi…), u Srbiji su rezultat željenih političkih ciljeva (međunarodne integracije i usklađivanje sa standardima), a ne odgovor na stvarno stanje u poljoprivredi.
  • Različite karakteristike poljoprivrednika u Srbiji i EU kao posledica istorijskih okolnosti. Poljoprivrednici ne predstavljaju jednaku društvenu grupu u razvijenim zapadnoevropskim zemljama i u Srbiji. U zapadnoevropskim zemljama poljoprivredno stanovništvo čini 2-3% ukupnog stanovništva, a sektor više od 50 godina funcioniše na industrijskim i tržišnim principima, dok u Srbiji je i danas poljoprivrednicima nejasno šta se od njih i pod kojim uslovima očekuje. Poljoprivrednici u Srbiji u današnjim okolnostima su dezorijentisani dugogodišnjim socijalističkim pristupom kojim se forsirala društvena proizvodnja, koja nije nužno bazirana na ekonomskim načelima, a zanemarivao se seljak – proizvođač, i ako se proizvodnja obavljala na poljoprivrednim porodičnim gazdinstvima.
  • Nasuprot tome, danas se od porodičnih poljoprivrednih gazdinstava očekuje da budu osnova organizovanja poljoprivrede. Promene strategije koje su zasnovane na političkim efektima nedovoljno jasno i čvrsto postavljene finansijske obaveze i prava poljoprivrednika nisu osigurali restrukturiranje sektora na zdravim tržišnim osnovama. Poljoprivrednici ne raspolažu preduzetničkim veštinama, ekonomskim znanjima i voljom da sarađuju, udružuju se i pokreću inicijative.
  • Različite potrebe nastoje se ostvariti jednakim ili sličnim merama i instrumentima. Na tržištu EU koje je zasićeno poljoprivrednim proizvodima reforme politike su logično rezultirale razdvajanjem subvencija od proizvodnje, ali to ne daje rezultate ukoliko se želi povećati proizvodnja i konkurentnost, što su još uvek ciljevi koji se očekuju od domaće poljoprivrede. Usvajanje načela liberalne trgovine takođe je logično u zemljama čija su tržišta zasićena, a proizvođači posluju na ekonomski opravdanim načelima; u Srbiji se istovremeno očekuje porast proizvodnje i samodovoljnosti i zaštita domaćih proizvođača, što je u suprotnosti s načelima liberalne trgovine.

Često se u raspravama o konkurentnosti ekonomisti koncentrišu na jedan faktor konkurentnosti i to onaj o cenovnim faktorima konkurentnosti, a posebno uticaju kursa na uvoz i izvoz, smatrajući ga najvažnijim. Jedna od teorija koja generalno u Srbiji služi kao opravdanje za slabu konkurentnost i efikasnost privrede je, kako izvoznici ispaštaju zbog kursa dinara (“jak” dinar“). Osnovni argument ove teorije je da bi slabiji dinar činio izvoznu robu jeftinijom stranom kupcu, a uvoznu robu skuplju domaćem kupcu. Smanjenjem uvoza i povećanjem izvoza, depresijacija bi trebalo da poboljša spoljnotrgovinski bilans, poveća proizvodnju i zaposlenost.

Problemi konkurentnosti su daleko složeniji i kompleksniji. Kod svakog proizvoda, koji se plasira, moraju se razmotriti i necenovni faktori konkurentnosti koji su često važniji i uticajniji od cenovnih. Broj necenovnih faktora je veliki i nikada se sa sigurnošću ne može reći da su svi uvaženi.

Neki od njih su: nivo tehnologije i produktivnost rada, kvalitet, rokovi isporuke, trajnost proizvoda, ambalaža, dizajn, kreditiranje kupaca, sertifikacija, označavanje proizvoda, robne marke… Za to su presudne tehnologije proizvodnje, multidisciplinarna znanja koja su na raspolaganju poljoprivrednim proizvođačima, zakonski propisi, sistemi tehničkih propisa, čija implementacija omogućava da proizvod ispuni tehničke i bezbedonosne zahteve tržišta na koje se plasira.

Da bi se obezbedila konkurentnost poljoprivrednih proizvoda u Srbiji, potrebno je razviti svest kod proizvođača. Potrebno poštovati međunarodne propise (pravila igre), dramatično unaprediti programe obrazovanja stručnjaka i obučavanja poljoprivrednika, upoznati i poštovati pravila nadzora tržišta. Međutim, i pored toga što među poljoprivrednicima u Srbiji postoji svest o konkurenciji, jer se svakodnevno dokazuju među drugim poljoprivrednicima, mora se graditi svest o tome da ulaskom u EU i STO i liberalizacijom tržišta tek počinje prava borba s konkurencijom.

Iskustvo EU pokazuje da se s velikom verovatnoćom može predvideti da će se:

Učešće poljoprivrede u BDP i zapošljavanju u Srbiji dalje smanjivati. Ovaj uticaj će biti različit u različitim regionima Srbije. Konkurentnost poljoprivredne proizvodnje, kao i struktura poljoprivredne proizvodnje se veoma razlikuje u različitim delovima Srbije. Zapošljavanje u sektoru poljoprivrede će se smanjivati, jer mali posedi neće biti u stanju da konkurišu velikim u Stbiji, a naročito u okviru EU. Ovo će rezultirati daljim migracijama u okviru Srbije ali i u susedne zemlje EU .

Doći će do intenzifikacije poljoprivrede u konkurentnim regionima (Vojvodina), a do dalje ekstenizifikacije u drugima regionima Srbije. To će dovesti do veće diversifikacije privređivanja u ruralnim područjima. Veliki deo ruralnih područja će postati zavistan od politika koje nisu vezane za poljoprivredu.

Struktura poljoprivredne proizvodnje će se izmeniti. Cena zemljišta neće porasti prema  očekivanjima koja su trenutno u Srbiji. Može se očekivati da će cena zemljišta padati pod uticajem liberalizacije koja će eliminisati nekonkurentne proizvođače i povećati efikasnost intenzivne proizvodnje čime bi se sa manjih površina dobijao isti reultat. Međutim, kako je veliki uticaj CAP, ali i trenutne politike plaćanja po hektrau u Srbiji, može se pretpostaviti da će cene zemljišta blago rasti. Ukoliko bi Srbija ušla u EU, tada bi opet pod uticajem ostalih mera CAP cena zemljišta blago porasla.