Rotacija kukuruz – soja – pšenica najbolji izbor
Povećanje prinosa predstavlja plod intenzivnog oplemenjivačkog rada i dobre tehnologije proizvodnje. I jedan i drugi faktor, ali i njihova uzajamna interakcija utiču na formiranje prinosa. Smatra se da je u idealnim uslovima podjednaka uloga oba faktora. U tehnologiji proizvodnje često se zanemaruje značaj određenih agrotehničkih mera, a jedna od njih je i primena plodoreda.
Zbog štetnih efekata gajenja u monokulturi nekih ratarskih biljaka, poljoprivredni proizvođači su u prošlosti često jednu sezonu ostavljali zemljište da se odmori. Međutim, budući da ovo baš i nije bila isplativa mera, došlo se na ideju da se rotiraju usevi kako bi se povećala produktivnost. I tako je u plan rotacije ubačena soja, a kada se uočilo značajno povećanje prinosa narednog useva, soja je postala sastavni deo plodoreda. Međutim, ne gaji se soja samo u plodoredu, ona se gaji i u monokulturi, pre svega iz ekonomskih razloga. Poštovanjem minimalne smene useva, odnosno smenom soje i kukuruza na istoj parceli ostvaruje se značajno povećanje prinosa u odnosu na setvu u monokulturi. A kada se u plan rotacije uvede i pšenica, plodored predstavlja vrhunsku meru za povećanje prinosa.
Rezultati pokazuju da kada se posle 10 godina gajenja kukuruza na istoj parceli poseje soja, prinos je za 22 odsto veći u odnosu na setvu u monokulturi. S ponovljenom setvom povećanje je iznosilo osam odsto. Vidi se da je odmah u drugoj godini povećanje manje nego kada se naizmenično seju soja i kukuruz, odnosno kada se ispoštuje minimalni plodored gde je prinos u proseku za 10 odsto veći u odnosu na setvu u monokulturi. Situacija s prinosom je još bolja kada je i pšenica deo plodoreda. Pri rotaciji kukuruz-soja-pšenica povećanje prinosa iznosilo je 28 odsto, a kukuruz-pšenica-soja 24 odsto u odnosu na monokulturu.
Tri su osnovna razloga što primena plodoreda dovodi do povećanja prinosa.
Setvom soje u monokulturi zemljište postaje umorno i manje plodno. Soja zasejana više puta na istoj parceli sa iste dubine uzima iste hranljive materije koje su neophodne za njen rast i razvoj. Setvom kukuruza i/ili pšenice doprinosi se da ove biljne vrste različita biljna hraniva uzimaju iz dubljih slojeva zemljišta. Zaoravanjem žetvenih ostataka ta hraniva ostaju u oraničnom sloju. Na taj način plodored predstavlja rutinsku meru za povećanje prinosa.
U monokulturi je veća zastupljenost višegodišnjih korova, pa je potrebno pojačano tretiranje, odnosno veća upotreba herbicida. Sve se to negativno odražava na aktivnost korisnih mikroorganizama koji žive u zemljištu. Inače, povećana mikrobiološka aktivnost zemljišta je neophodna za bolje usvajanje hraniva od strane biljaka.
U monokulturi se javlja ekspanzija štetočina. Wih je teško kontrolisati, jer se one nastanjuju ili na parceli gde je usev ili u neposrednoj blizini. Primenom plodoreda štetočine su obeshrabrene, jer se eliminiše njihov izvor hrane, pa se tako na ovaj način razbija njihov biološki ciklus.
Dipl. inž. master Zlatica Miladinov
Dr Svetlana Balešević Tubić
Dr Vojin Đukić
Institut za ratarstvo i povrtarstvo, Novi Sad