banner-image
banner-image

Zadrugama je potrebna podrška koja traje duže od jednog programa

Udruživanje poljoprivrednika može da smanji troškove, olakša prodaju i otvori prostor za preradu. Iskustvo akcije „500 zadruga u 500 sela“ pokazuje da interesovanje postoji, ali da osnivanje zadruge nije dovoljno za njen opstanak.

Piše Branislav Gulan, analitičar i publicista

Za male poljoprivredne proizvođače zadruga može da bude način da povoljnije nabave repromaterijal, zajednički koriste mehanizaciju i na tržištu nastupe sa većom količinom robe. Njena vrednost, međutim, ne meri se samo brojem članova ili datumom registracije. Presudno je da li zadrugarima obezbeđuje posao, pouzdan otkup i naplatu proizvoda.

U Srbiji je posle 2017. godine obnovljeno interesovanje za udruživanje. Program „500 zadruga u 500 sela“ podstakao je osnivanje novih i ulaganja u postojeće zadruge. Prema podacima iznetim u ovoj analizi, od 2017. do 2021. godine osnovano je oko 1.100 zadruga, dok je 207 starih i novih zadruga dobilo ukupno 2,2 milijarde dinara bespovratne pomoći.

Taj podsticaj vratio je poverenje delu proizvođača. Ipak, početno ulaganje nije rešilo dugoročna pitanja finansiranja, upravljanja, zadružne imovine i pristupa tržištu. Deo novoosnovanih zadruga nije uspeo da razvije održivo poslovanje. Zato je danas važnije pitanje kako postojeće zadruge posluju nego koliko ih je registrovano.

Zajednička nabavka i prodaja donose konkretnu korist

Ekonomski interes za udruživanje posebno je vidljiv pred setvu. Nabavkom većih količina semena, đubriva i sredstava za zaštitu bilja mogu se ugovoriti povoljniji uslovi. Zajedničko korišćenje mehanizacije smanjuje potrebu da svako gazdinstvo samostalno kupuje skupe mašine koje koristi samo deo godine.

Foto: Pixabay

Na drugom kraju proizvodnog ciklusa nalazi se prodaja. Objedinjena ponuda daje proizvođačima bolju pregovaračku poziciju prema kupcima. Skladišta i hladnjače omogućavaju da se roba sačuva i prodaja planira, umesto da se ceo rod nudi odmah nakon berbe ili žetve, kada su proizvođači često pod najvećim pritiskom da dođu do novca.

Zajednički nastup zahteva dogovor o kvalitetu, rokovima isporuke i načinu obračuna. Poverenje se održava jasnim pravilima i dostupnim podacima o poslovanju. Bez toga ni dobra ideja o udruživanju ne može dugo da opstane.

Od sirovine do gotovog proizvoda

Veći razvojni korak predstavlja povezivanje primarne proizvodnje sa preradom. Ako zadruga raspolaže odgovarajućim pogonom, poljoprivredni proizvod ne mora da napusti selo kao sirovina. Deo dodate vrednosti može da ostane proizvođačima i lokalnoj zajednici.

Mali pogoni za preradu mleka, voća, povrća ili mesa mogu da otvore radna mesta i za tehnologe, veterinare, agronome i druge stručnjake. Njihovo osnivanje, ipak, mora da bude zasnovano na raspoloživim količinama sirovine, troškovima poslovanja i poznatim kupcima. Sama kupovina opreme ne garantuje uspeh.

Jedan od primera povezanosti zadruge i lokalne zajednice jeste zadruga „Mrkšićevi salaši“ iz Srpskog Itebeja. U rukopisu se navodi da ona okuplja više od 20 zadrugara i oko 310 kooperanata, uz više od 330 zaposlenih. Njen značaj za selo prevazilazi otkup proizvoda: poslovanje zadruge povezano je i sa prihodima porodica koje u tom mestu žive.

Takvi primeri pokazuju zašto razvoj zadrugarstva treba posmatrati i kao pitanje lokalnog razvoja. Kada proizvodnja, prerada i prodaja funkcionišu zajedno, selo dobija više razloga da zadrži stanovništvo.

Imovina i kapital ostaju prepreke

Nerešena imovinska pitanja opterećuju mnoge zadruge. Deo njih decenijama pokušava da dokaže prava na zemljište i drugu imovinu koja je tokom različitih reorganizacija preneta u druga preduzeća. Dugotrajni postupci otežavaju planiranje i ulaganja.

Istovremeno, zadrugama su potrebna obrtna sredstva da na vreme plate proizvođače i finansiraju proizvodnju, kao i dugoročniji izvori za skladišta, preradu i opremu. Otežan pristup kreditima zato neposredno utiče na njihovu sposobnost da pruže uslugu članovima.

U zadružnim savezima se kao jedno od rešenja predlaže fond za razvoj zadrugarstva i povoljnije kreditiranje. Takav model trebalo bi da omogući da se vraćena sredstva ponovo ulažu u zadruge. Podrška bi morala da prati održive poslovne planove i rezultate, uz jasnu kontrolu korišćenja novca.

Stručni ljudi i povezivanje zadruga

Za razvoj zadruge nisu dovoljni samo članovi i oprema. Potrebni su ljudi koji poznaju proizvodnju, finansije, tržište i propise. Agronomi, veterinari i prehrambeni tehnolozi mogu da unaprede kvalitet i produktivnost, dok stručnjaci za prodaju i upravljanje pomažu da se proizvodnja pretvori u prihod.

Saradnja sa fakultetima, institutima i savetodavnim službama zato treba da bude deo redovnog poslovanja. Naučna dostignuća imaju pun smisao tek kada se primene na njivama, u zasadima, stajama i pogonima.

Važno je i povezivanje samih zadruga. Specijalizovane i složene zadruge mogu zajednički da organizuju preradu, nabavku, distribuciju i izvoz. Time se stvara prostor za poslove koje pojedinačna mala zadruga ne može samostalno da finansira ili ugovori.

Četiri pravca za reformu

Predlozi za unapređenje zadrugarstva u ovoj analizi grupisani su u četiri pravca: izradu strategije razvoja, povoljnije kreditiranje, jačanje zadružnih saveza i stalnu edukaciju uz promociju uspešnih primera. Njihov zajednički cilj trebalo bi da bude prelazak sa osnivanja zadruga na razvoj njihovog poslovanja.

Zadružni savezi mogu da pomognu proizvođačima pri pripremi dokumentacije, izboru programa i poslovnom povezivanju. Država i lokalne samouprave treba da obezbede predvidive uslove i podršku koja uvažava posebnosti zadružnog organizovanja.

Udruživanje ima smisla kada proizvođaču donese merljivu korist. Ako zadruga smanji troškove, osigura naplatu i omogući veći prihod od proizvoda, ona postaje trajni oslonac gazdinstva. To je osnova na kojoj se može graditi nova zadružna mapa Srbije.