banner-image
banner-image

Kako obnoviti šume posle požara kada se klima promenila?

Uslovi u kojima su rasle naše šume promenili su se. Klima je toplija i sušnija, a u budućnosti će uslovi za mnoge vrste biti još nepovoljniji. Posle požara na Deliblatskoj peščari, dr Dejan B. Stojanović u autorskom tekstu za Klima 101 objašnjava zašto pri obnovi šuma treba gledati kakva će klima biti kada stabla koja danas posadimo budu imala 50 ili 100 godina.

Posle požara koji su ovog leta zahvatili Deliblatsku peščaru i druge krajeve Srbije, u javnosti se otvorilo pitanje obnove izgorelih područja. Vlada Srbije u tehničkom mandatu usvojila je početkom oktobra Sanacioni plan za obnovu Deliblatske peščare.

Međutim, stiče se utisak da ni među naučnom i stručnom javnošću nema dovoljno razumevanja o tome šta „obnova” u ovom slučaju zaista podrazumeva. Usled klimatskih promena, više ne postoje uslovi koji su vladali kada su nastajale i rasle letos izgorele šume.

Zato ne možemo jednostavno obnoviti ono što smo izgubili u požarima. Obnovu treba planirati prema tome kakva će klima biti kada stabla budu imala 50 ili 100 godina.

Do kraja veka klima bi mogla da postane nepovoljna za 75 odsto proučavanog podmlatka

Ranije ove godine objavljeno je istraživanje o obnovi evropskih šuma posle velikih sušenja i napada potkornjaka od 2018. do 2020. godine.

Autori iz više evropskih zemalja pregledali su 849 oglednih površina u deset zemalja. Utvrdili su da se šuma posle ovih događaja dobro obnavlja i da gotovo svuda ima podmlatka. Međutim, u podmlatku je ponovo najčešća smrča, upravo ona vrsta koja je prethodno stradala od suše i potkornjaka.

Prema proceni autora, u umerenom scenariju globalnog zagrevanja (RCP 4,5) tri četvrtine mladih stabala na proučavanim površinama do kraja veka raslo bi u klimi koja im ne odgovara.

Šuma se vraća posle katastrofe, ali se vraća šuma koja nije optimalna za te uslove.

Stablo može još dugo da opstane i kada klima izađe iz okvira njegove bioklimatske niše, odnosno raspona klimatskih uslova koji mu pogoduju. Drveće je dugovečno, ima određenu sposobnost prilagođavanja, a povoljni lokalni uslovi mogu dugo da ga štite. Ipak, život van klimatske niše znači stalni stres, pa stablo lakše strada od naredne suše, štetočina, bolesti ili požara.

U Srbiji su među najugroženijima jela, bukva i smrča

Srbiju čekaju slični problemi kao centralnu Evropu, a na nižim nadmorskim visinama mogli bi da budu i teži.

U radu koji smo objavili 2013. godine u časopisu Agricultural and Forest Meteorology procenili smo da je već u periodu 2001–2030. više od 20 odsto bukovih šuma u Srbiji izvan bioklimatske niše bukve.

Prema toj projekciji, u periodu 2071–2100. taj udeo dostiže 90 odsto, pri čemu bi oko polovine bukovih šuma prešlo prag iznad kojeg je u Evropi zabeleženo masovno sušenje bukve.

Ove godine objavili smo analizu za šest zaštićenih šumskih područja u Srbiji – Kopaonik, Taru, Goliju, Staru planinu, Đerdap i Frušku goru. Posmatrali smo osam vrsta iz Nacionalne inventure šuma i najnovije scenarije klimatskih promena.

Prema najnepovoljnijem scenariju, do kraja veka površina klimatski pogodnih staništa jele u tih šest područja smanjila bi se za oko 72 odsto, lipe za 59 odsto, bukve za 47 odsto, a smrče za 40 odsto. Površina pogodnih staništa kitnjaka ostala bi približno ista, dok bi se za medunac povećala. Koliko brzo medunac može da se proširi na ta staništa, drugo je pitanje.

Posebno bih izdvojio jelu (Abies alba). U našim projekcijama ona je najugroženija od osam posmatranih vrsta. Na Staroj planini gotovo ceo posmatrani prostor prestaje da bude klimatski pogodan za nju. Jela je vrsta hladnijih i vlažnijih planinskih šuma, a na našim planinama ima malo prostora da se povuče na veće nadmorske visine.

Smrča već danas strada od suše i potkornjaka, dok će se bukva, naša najrasprostranjenija vrsta, povlačiti sa nižih nadmorskih visina.

Kao simbol bih pomenuo i Pančićevu omoriku, našu endemsku i reliktnu vrstu sa svega nekoliko prirodnih nalazišta u kanjonu Drine i okolini. Sa kolegama iz Banjaluke trenutno pratimo mikroklimu na opožarenim i neopožarenim površinama omorike. Kako se ona obnavlja posle požara, za tu vrstu je doslovno pitanje opstanka.

Obnova šuma je sve neizvesnija, a stara stabla sporije rastu

Uticaj klimatskih promena već se vidi i u rastu stabala. U Sremu smo izmerili godove 114 stabala hrasta lužnjaka i poljskog jasena, sa zapisima dugim oko 140 godina.

Hrast lužnjak je pre 1904. godine u proseku stvarao god širok 2,72 milimetra. U periodu od 1994. do 2023. prosečna širina goda iznosila je svega 1,06 milimetara.

Lužnjak i dalje raste tamo gde je rastao pre 100 godina, ali sada živi na granici uslova koji mu pogoduju. Obnova takve šume istom vrstom na istom mestu zato je sve teža i neizvesnija.

Ovog leta smo kroz NIMOS, Nacionalni inteligentni monitoring šuma Republike Srbije, pratili velike požare, među njima i one na Deliblatskoj peščari. Tim sistemom sa Instituta za nizijsko šumarstvo satelitski pratimo šume i požare za JP „Srbijašume”, JP „Vojvodinašume” i nacionalne parkove.

Kada takva površina izgori, nema povratka na vreme pre požara. Kakva će šuma tu izrasti zavisiće od toga šta posadimo, šta nikne samo i kakva će klima biti narednih decenija.

Veća uloga vrsta otpornih na sušu

Potrebno je da promenimo odnos prema nekim vrstama. Jedan primer je hrast medunac, mali, kvrgavi hrast toplih, suvih i kamenitih padina. Sastojine medunca kod nas se često doživljavaju kao „šikara” male šumarske vrednosti jer medunac ne daje kvalitetno drvo.

U našim modelima, međutim, medunac je jedina od osam proučavanih vrsta kojoj se do kraja veka povećava površina klimatski pogodnih staništa u svim scenarijima i u svih šest zaštićenih područja. Dobro se pokazao i kitnjak, a sličnu ulogu mogli bi da imaju cer i drugi hrastovi kojima pogoduju topliji uslovi.

Vrednost njihovog drveta je manja od vrednosti drveta bukve ili jele. Ipak, na mnogim mestima upravo bi ove vrste mogle da održe šumski pokrivač i njegove važne funkcije, kao što su zaštita zemljišta od erozije izazvane vodom i vetrom i vezivanje ugljenika. Vreme je da njihovu vrednost sagledamo i kroz te funkcije.

Obnova šuma u klimi koja se menja podrazumeva više mešovitih sastojina, veće učešće vrsta otpornih na sušu i oslanjanje na prirodni podmladak tamo gde ima uslova da dugoročno opstane.

O autoru

Dr Dejan B. Stojanović je doktor ekoloških nauka i naučni savetnik na Institutu za nizijsko šumarstvo i životnu sredinu Univerziteta u Novom Sadu. Među najcitiranijim je istraživačima u oblasti šumarstva i ekologije u Srbiji.

Autorski tekst dr Dejana B. Stojanovića prvobitno je objavljen na portalu Klima 101.