banner-image

Kazahstan napravio bum u proizvodnji goveđeg mesa, Srbiji nedostaje kvalitet

Foto: Boris Berisavljević

Proizvodnja goveđeg mesa u svetu je bazirana na dobro razrađenim dugoročnim strategijama, koje su praćene adekvatnim ulaganjima, u cilju smanjenja troškova i podizanja kvaliteta proizvoda. Vodeći svetski proizvođači (i prerađivači) shvatili su svu važnost pravilnog definisanja ciljeva, kao i značaj struke i iskustava koja se odnose na efikasnost proizvodnje mesa.

Zbog toga u dobro organizovanim sistemima gotovo ništa nije prepušteno slučajnom izboru, već je celokupan proces, od momenta teljenja krava, pa sve do pakovanja gotovog proizvoda i izlaska na tržište rezultat dobro razrađenih modela i načela na kojima posluju industrije mesa u SAD, Kanadi, Rusiji, Australiji, EU, Brazilu.

Naravno da prostora za poboljšanje uvek ima i toga su svesni kako proizvođači (farmeri), tako i prerađivači mesa. Ono što je bitno naglasiti jeste da je sve manje antagonizma između ove dve grupacije, a sve više se razvijaju dugoročni partnerski odnosi, koji mogu doneti samo boljitak i jednima i drugima. Beskonačna je lista primera zajedničkih ulaganja u istraživanja čiji su ciljevi povećanje efikasnosti proizvodnje, zaštita prirodne sredine, korišćenje resursa ili standardizacija kvaliteta proizvoda.

Boris Berisavljević, foto: Youtube

Ovakav pristup rešavanju problema je kao model vrlo prihvatljiv za državu, koja se javlja kao partner i pomaže takve istraživačke programe. Krajnji cilj je da se zajedničkim naporima dođe do optimalizacije proizvodnje, podele rizici (ali i profit) i zadobije poverenje potrošača, koji postaju sve probirljiviji, jer su spremni da plate za kvalitet koji je dokazan i najčešće na tržištu prepoznatljiv u formi takozvanog brenda.

Posebno treba naglasiti da svi efikasni sistemi u svetu počivaju pre svega na proverenim podacima koji se sakupljaju (i analiziraju) na farmama, u tovilištima, klanicama, pa sve do suptilnih pokazatelja koji se odnose na zdravlje životinja i genetiku (genetski potencijal) kao najvažniji faktor kojim se definiše efikasnost proizvodnje i kvalitet proizvoda.

Primera radi, samo da pomenemo da već postoje selekcionisani bikovi, čijem potomstvu je potrebno 3-3,5 kg hrane za kilogram prirasta. Ne tako davno, čak je u proizvodnji svinjskog mesa konverzija od 3:1 smatrana prihvatljivom.

Srbiji nedostaje kvalitetno meso za izvoz

Srbija je zahvaljujući naporima Ministarstva poljoprivrede i drugih relevantnih državnih organa uspela da obezbedi izvozne kvote za goveđe meso u nekoliko zemalja koje su ranije bile dobra tržišta, ali su tokom perioda tranzicije izgubljena. To je rezultiralo momentalnim povećanjem otkupne cene žive stoke i naši domaćini su zadovoljno trljali ruke.

Pozitivno raspoloženje je trajalo samo par meseci (da će se ovako nešto desiti, autor teksta je to predvideo još mnogo ranije), a onda se cena vratila „na staro“, a problemi su naglo porasli, jer je u međuvremenu uloženo dosta novca u izuzetno skupu telad, nabavljenu kako na domaćem, tako i na stranim (uglavnom iz Rumunije) tržištima. Kvota je po svojoj strukturi fleksibilna kategorija i prilično je podložna promenama, kako kada je u pitanju kvantitet, tako i u pogledu zahtevanog kvaliteta.

Mora se priznati da, kada je reč o kvalitetu, Srbija ima jako malo toga do ponudi svetskom tržištu, a upravo bi kvalitetom naših proizvoda mogli da zadobijemo trajnije poverenje stranih kupaca. S obzirom na to da smo vrlo skloni da sve vidimo u superlativu, možda ne bi bilo loše da od izvoznika goveđeg mesa dođemo do podatka o tome koliko je tona (ili % ukupnog izvoza) izvezenog mesa bilo u klasi „premijum“, a koliko je otišlo kao „obično“ meso, pa čak i kao meso bez kategorije, bez obzira na standard koji je primenjen.

Ovom prilikom se nećemo posebno baviti problematikom proizvodnje i ocene kvaliteta goveđeg mesa u Srbiji, već ćemo na primeru jedne kompanije u Kazahstanu objasniti da je sasvim moguće organizovati efikasnu proizvodnju i osigurati svoje mesto na visokokonkurentnim tržištima, pa čak i onda kada su vam direktni konkurenti neke od najvećih svetskih kompanija.

Nezadrživo napreduju u govedarskom sektoru

Kompanija „AkTep“ se nalazi u gradu Aktobe i do 2012. godine nije imala ni jednu jedinu kravu. Igrom slučaja, počeli su da se bave tovom junadi koju su kupovali na lokalnom tržištu i vrlo brzo shvatili da je efikasnost tova jako niska. Prva ulaganja su bila u uvoz angus i hereford goveda iz Australije, a kasnije iz SAD i Rusije.

Danas, samo sedam godina kasnije, kompanija ima 23.000 umatičenih krava tovnih rasa, s idejom da do 2023. ovaj broj poraste do 35.000, od čega bi oko 70% bila angus grla a ostalo hereford.

Da bi pospešila proizvodnju mesa, u poslednje tri godine kompanija sarađuje s malim farmerima, i to na nekoliko načina: davanjem bikova za prirodno parenje, formiranjem manjih stada (oko 100 grla) na farmama koje imaju dovoljno zemlje i ostalih resursa da se mogu uspešno baviti proizvodnjom mesa, kao i pružanjem stručne pomoći i usluga (zdravstvena zaštita, ishrana, investicije) i sve drugo što je neophodno za uspešno vođenje mini-farme. 

Danas se više od 3.000 krava nalazi na seoskim imanjima, a godišnje se raspodeli preko 1.000 bikova koji oplode 12.000-14.000 niskoproduktivnih grla domaćih rasa goveda.

Bikovi će postepeno biti redukovani, jer će biti obezbeđen servis za veštačko osemenjavanje. Melezi, koji nastaju ukrštanjem, delom ostaju za priplod, a delom odlaze u tov. Važno je napomenuti da je kompanija „AkTep“ od prvog dana postojanja prihvatila najviše svetske standarde kada su u pitanju indentifikacija životinja, sakupljanje i obrada podataka, ali i principi savremenih načela koja se odnose na upravljanje matičnim zapatima i tovilištima.

Od 2018. godine kompanija priprema program proizvodnje embriona, koji će biti korišćeni za povećanje genetskog kapaciteta stada. Trenutno transfer genetike (Kanada, SAD, Velika Britanija) ide preko veštačkog osemenjavanja, koje je zastupljeno sa 55% u celom zapatu. Cilj je da se V.O. podigne na 65%, a ako je moguće i više.

Možda na prvi pogled ovo ne zvuči kao posebno interesantna priča, ali treba imati u vidu da se kompanija nalazi u delu Kazahstana koji se ne može pohvaliti ni kvalitetom pašnjaka ni klimom. Godišnja količina padavina je u proseku 270-330 mm, zimi se temperatura spušta do -40, a leti je obrnuto, te termometar često pokazuje plus 40 stepeni. Ipak, za vlasnike kompanije, kao i menadžment, ne postoji prepreka koja bi ih zaustavila na putu do konačnih ciljeva. To su: proizvodnja i prerada 20.000 tona govedine na godišnjem nivou i proizvodnja embriona za domaće i strana tržišta. 

Danas u Kazahstanu postoji i radi nekoliko ovakvih kompanija, mada će ih u skorijoj budućnosti biti još mnogo više. Trenutno u našim samoposlugama možemo kupiti kvalitetno goveđe meso iz Rusije, a kako se Kazahstanci nimalo ne šale, možemo uskoro očekivati i T-bone iz ove zaista lepe i interesantne zemlje.

Direktna konkurencija našim proizvođačima

Kompanija „AkTep“ raspolaže savremenom klanicom, a kvalitet mesa ocenjuje na osnovu dva svetski priznata sistema: EU (EUROP) i USAD. Naravno, ovakvim pristupom kompanija sebi obezbeđuje pristup tržištima, ali ujedno dobija neverovatno vredne informacije koje se odnose na vrednost svake polutke, bez obzira na pol, uzrast, rasu. U kompaniji su svesni činjenice da je do vrhunskog kvaliteta teško doći (oko 3% mesa u SAD ocenjeno je kao prime kvalitet), ali isto tako znaju da će jedino kvalitetom obezbediti trajno mesto na tržištima Kine, Rusije, Turske, a to su upravo one iste zemlje gde i Srbija želi da izvozi, pa čak i EU. I da se još jednom podsetimo, sve je počelo ne tako davne 2012. godine.

Tekst i foto: dipl. inž.Boris Berisavljević

Izvor:Poljoprivrednik