banner-image

Ratarima 40 evra za repu 2022, a sudbinu šećerne industrije krojiće EU politika

Posledice krize Evropske unije u pogledu šećerne industrije direktno se odražavaju i na Srbiju. Statistika je poražavajuća: u proteklih 20 godina naša zemlja je sa 15 spala na četiri aktivne šećerane.

Za proizvodnju šećerne repe srpski ratari mogu ostvariti subvencije oko 34 evra po hektaru i to za najviše 20 hektara, što u poređenju sa subvencijama u Evropskoj uniji znači da, najblaže rečeno, Srbija ima još dosta prostora za napredak.

Postoje još dve opcije. Ratari mogu da obustave proizvodnju šećerne repe ili da veruju u projekcije kompanija sa slatkim ciljevima poslovanja.

Iz kompanije Sunoko, koja danas posluje sa tri šećerane u našoj zemlji, ističu da je repa opravdala naziv „kraljica ratarskih useva“ i da se „očekuju rekordni usevi“:

„Na početku ove godine, proizvođačima su bile primamljive cene drugih ratarskih kultura zbog čega su se opredeljivali da ih više seju. Međutim, druge kulture, posebno kukuruz i soja, mnogo su osetljivije na sušu, tako da nivo zarade u konačnici nije onakav kakav se očekivao. U tom pogledu je šećerna repa mnogo sigurnija za planiranje likvidnosti, jer nema velikih podbačaja u prinosu i cena je poznata godinu dana unapred.

Prinos plative repe će biti na nivou rekordne 2016. godine od preko 60 tona po hektaru. Očekujemo prinos od oko 10 tona šećera po hektaru, što smo i zacrtali kao cilj osnivanjem našeg Istraživačko-razvojnog centra u Ljukovu kod Inđije. Kampanja prerade šećerne repe je pri kraju, očekujemo njen završetak u prvoj dekadi januara meseca“, kaže za Agrosmart direktor šećerane Sunoko Slobodan Košutić.

Slobodan Košutić: Prinos plative repe će biti na nivou rekordne 2016. od preko 60 tona po hektaru, foto: Sunoko

Da su ovogodišnji prinosi pozitivno iznenadili uzgajivače šećerne repe kaže i proizvođač Miloš Margan:

„Ova proizvodna godina za divno čudo bila je mnogo bolja nego prošla što se tiče prinosa. Ovde u južnom Banatu, u Crepaji, bila je baš velika suša, pa je usledilo to da prinosi budu dosta niži, ali kad smo krenuli sa žetvom i sa skidanjem šećerne repe, ustanovilo se da su prinosi zadovoljavajući“, smatra proizvođač Margan.

Međutim, on naglašava da bi proizvodnja repe bila isplativa, šećerane moraju uzeti u obzir to da su ulaganja u proizvodnju sve veća:

„Cena iz godine u godinu prati trend rasta, ali i repromaterijali prate trend rasta. Osnovna đubriva koja su nam potrebna idu masovno naviše, gorivo isto, to i sami na pumpama vidite, a to su nam neka osnovna sredstva da bismo proizvodili repu. Ne uključujući naš rad, naše vreme… Nadam se da će to biti mnogo bolje u budućnosti“, ističe on.

 Koliko dugo će nam biti slatko?

 Analitičar Milan Prostran smatra da dobra godina ne treba da bude prevelik razlog za slavlje:

„Bez obzira na to što su proizvođači koji su ove godine ušli u ugovorne obaveze sa šećeranama dobro prošli, što su se ugovori ispoštovali i što je moguće da će se šećerna repa kod nas i dalje uzgajati, moramo se podsetiti i podatka koji kažu da se u našoj zemlji repa ranije gajila na preko 100 hiljada hektara godišnje, a da se to danas svelo na svega 20-25, najviše 40 hiljada hektara.

Milan Prostran: Imali smo kapacitet da proizvedemo 700 hiljada tona šećera, a danas samo 200 hiljada tona

Kakva će nam sudbina biti zavisi najpre od politike Evropske unije. Ako ništa drugo, mislim da bi bilo dobro da radimo na tome da snabdevamo naše potrebe i potrebe zemalja u okruženju, ali, samo da se razumemo, mi smo pre imali kapacitet da proizvedemo 700 hiljada tona šećera, a danas proizvodimo samo 200 hiljada tona“, kaže Prostran i naglašava da je tržište šećera dobijenog od šećerne trske ostavilo mnoge šećerane da stoje kao spomenici:

„Srpska industrija šećera, kao i ostale male industrije koje su nestale, mislim sad i na Rumuniju, Bugarsku, Mađarsku i tako dalje, doživela je svoj kolaps onog trenutka kada je liberalizovano tržište šećerne trske i proizvodnje takozvanog žutog šećera. Deo ovog šećera uvožen je sa Kube; uvozila ga je, na primer, fabrika u Bijeljini. Iz ugla prehrambene industrije beli šećer je kvalitetniji od šećera dobijenog od šećerne trske.“

Proizvođač Margan ima drugačije mišljenje:

„Proizvodnja šećerne trske daleko je jeftinija, isplativija i lakša u odnosu na proizvodnju šećera od šećerne repe. Na našim terenima šećerna repa je stvarno „kraljica useva“, ko proizvodi šećernu repu taj može da proizvodi sve. To je kao ono: ko uspe u Njujorku – taj može svuda da uspe. Isto je i sa šećernom repom. Žuti šećer se lakše proizvodi, lakše se dobija.

S druge strane šećer od šećerne repe je broj jedan što se tiče evropskog tržišta“, smatra Margan.

Kako je oko nas?

O nepovoljnoj situaciji u regionu svedoči i Hrvatska. Prema rečima savetnika Uprave Hrvatske industrije šećera i predstavnika ove zemlje u Evropskom udruženju šećerana CEFS Miroslava Božića hrvatske šećerane donele su odluku da se udruže jer su uvidele da bi jedino tako mogle opstati:

„Zvuči nestvarno, ali dočekati 2020. s čak tri aktivne šećerane nakon punih sedam godina članstva u EU, svrstalo je Hrvatsku na prvo mesto u poređenju i s veličinom domaćeg tržišta. Dok u ostatku Evropske unije jedna šećerana ide u proseku na 5,5 miliona stanovnika, mi smo u Hrvatskoj sve do juče imali tri šećerane na samo četiri miliona stanovnika. To je bilo moguće sve dok je skoro dve trećine proizvodnje domaće proizvodnje išlo u izvoz, te dok su postojale rezerve iz nekadašnjih ‘zlatnih’ godina da se pokrije gubitak prouzrokovan velikim padom cena u EU. Vlasnici domaćih šećerana više nisu imali rezervi i doneli su jedinu moguću i logičnu odluku. Povezali su sve raspoložive resurse u jedan sistem i odlučili od ove godine da usmere svu preradu repe u jednoj šećerani“, kaže Božić i objašnjava razloge gašenja šećerana u Osijeku i Vitovitici, kao i opstanka šećerane u Županji, „Najniži jedinični troškovi proizvodnje razlog su zašto je odabrana županjska šećerana. Verujem da njen opstanak nije upitan ali bilo bi naivno pomisliti da neće biti izazova. Osiguranje dovoljne domaće sirovine po prihvatljivim cenama je najveći izazov. Drugi i jednako važan izazov je ulaganje u fabriku za čiji rad u idućih nekoliko godina dominantni energent moraju postati obnovljivi izvori energije. Uz podršku EU modernizacijskog fonda koji je utemeljen kao pomoć grupi od 10 novih EU članica u kojima je i Hrvatska, u prelazu na privredu s minimalnim uticajem na klimatske promene, verujem da će to biti moguće.“

Miroslav Božić: Proizvodnja pada, šećerane se zatvaraju, nagomilani su gubici, foto: privatna arhiva 

Govoreći o budućnosti evropskog i svetskog tržištu Božić kaže da je ona neizvesna:

„Ako je verovati prognozama Evropske komisije, ove bi se godine moglo završiti turbulentno razdoblje. Međutim, već se pokazalo kako su prognoze Brisela bile pogrešne u pogledu stanja na tržištu šećera nakon ukidanja kvota. Proizvodnja pada, šećerane se zatvaraju, nagomilani su gubici. Pandemija i cenovni poremećaj na tržištu nafte doveli su u maju 2020. do najnižih globalnih cena šećera u poslednjih 13 godina. Međutim, globalna pa i evropska potrošnja nisu doživele značajniji pad na godišnjem nivou. U svetu tek oko tri odsto, a u EU nešto manje od pet odsto“, smatra Božić.

Analitičar Prostran smatra da je budućnost u očuvanju pravih vrednosti:

„Dobar primer je Finska koja je izdvajala velike količine novca za subvencije. Ona je inače imala mali prinos belog šećera u ranijim godinama, oko 25 tona po hektaru, a u to vreme je EU imala 100 tona po hektaru. Ova zemlja je uvela subvencije da bi zadržala proizvodnju koja je za njih deo tradicije“, ističe on.

Možemo li se nadati da će nam i dalje činiti život slađim?

Direktor kompanije Sunoko Slobodan Košutić ima pozitivna očekivanja za narednu godinu:

„Cene drugih ratarskih kultura su i dalje konkurentne, a sa druge strane blagi oporavak cene šećera na tržištu EU nam je omogućio da za šećernu repu roda 2022. godine nudimo cenu od 40 evra po toni šećerne repe ugovorene digestije 16 odsto i dodatnu stimulaciju za natprosečan kvalitet. Pored povoljnih i kvalitetnih repromaterijala i beskamatnog avansa do 500 evra po hektaru, nudimo mogućnosti dugoročnog finansiranja nabavke poljoprivredne mehanizacije za proizvodnju šećerne repe. Vezano za beskamatni avans, shvatili smo da je u uslovima otežanog poslovanja određenog broja poljoprivrednih gazdinstava i preduzeća zbog podbačaja drugih kultura usled suše ili drugih razloga koji su doveli do smanjene likvidnosti, neophodno da podržimo svoje partnere da prevaziđu ovaj problem.

Planirana površina u 2022. godini je 26 hiljada hektara“, kaže on i dodaje „Srbija treba da bude regionalni lider u proizvodnji i snabdevanju šećera. Sve okolne zemlje su neto uvoznici šećera.“

Dok smo fokusirani na isticanje rekorda koji se obaraju, kao da ne primećujemo da su cene vidno niske. Možda za gašenje šećerana zaista jeste kriva liberalizacija tržišta, a možda smo i mi sami najveći krivci jer nismo primećivali da nam se ključ uspeha sve vreme nalazio u rukama: u verovanju da će dobre promene desiti kako na svetskom, tako i na domaćem tržištu.

Vanja Velisavljev