banner-image

Poljoprivredne mašine teške koliko i najteži dinosaurusi, tlo ugroženo

Šta je zajedničko modernom kombajnu i Diplodokusu? Jedan od odgovora, čini se, mogu biti njihovi veliki otisci na tlu. Nova studija koju su vodili istraživači iz Švedske i Švajcarske otkrila je da se težina poljoprivrednih mašina danas približava težini najvećih životinja koje su ikada lutale Zemljom – sauropoda.

Prikazani kao džinovski, prijateljski raspoloženi „vegesaurus“ u filmu Jurski park, sauropodi su bili najveći dinosaurusi. Smatralo se da je najteži bio težak oko 60 tona – slično težini potpuno natovarenog kombajna. Traktori i druge mašine koje se koriste na farmama su postale enormne težine u poslednjih 60 godina kako je intenzivna poljoprivreda velikih razmera postala široko rasprostranjena. Kombajn je danas skoro deset puta teži nego što je bio 1960-ih, navodi se u istraživanju.

Težina životinja ili mašina je bitna jer tlo može da izdrži samo toliki pritisak pre nego što postane hronično zbijeno. Možda ne izgledaju tako, ali tla su ekosistemi koji sadrže krhke strukture – pore i puteve koji omogućavaju da vazduh cirkuliše, a voda da dođe do korena biljaka i drugih organizama. Gume, životinjska kopita i ljudska stopala vrše pritisak, gnječeći pore, ne samo na površini već i dublje.

Zbijanje tla može smanjiti rast biljaka i žetvu i povećati rizik od poplava jer voda otiče sa zemlje i brže stiže u vodene tokove. Naučnici uključeni u novu studiju pogledali su koliko zbijanja izazivaju ove džinovske poljoprivredne mašine i uporedili su sa sauropodima koji su živeli pre više od 66 miliona godina. Otkrili su da su i jedni i drugi veliki krivci zbijanja.

Pod pritiskom

Studija ističe da kako je težina poljoprivrednih mašina rasla, veličine guma su takođe porasle, prilagođavajući površinu kontakta između vozila sa zemljom kako bi se smanjio pritisak na površinu i pomogao da se izbegne potonuće. Čini se da su životinje evoluirale sa sličnom strategijom – povećanjem veličine stopala sa težinom kako bi se izbeglo potonuće u tlo.

Sve u svemu, pritisak na površinu tla je ostao prilično konstantan jer su poljoprivredne mašine dobijale na težini. Ali autori sugerišu da naprezanja na tlu nastavljaju da rastu ispod površine i da prodiru dublje kako vozila (ili životinje) postaju sve teža. Poljoprivredne mašine danas (i sauropodi iz prošlosti) sada su toliko teške da nepopravljivo zbijaju tlo ispod prvih 20 cm, gde se ne obrađuju. Osim što ograničava koliko duboko koren useva može da raste da bi tražio vodu i hranljive materije niže u tlu, ovo takođe može stvoriti uslove sa niskim sadržajem kiseonika koji nisu dobri za biljke ili organizme sa kojima dele zemljište.

Gde su dinosaurusi otišli ​​na večeru?

Ovo stvara „paradoks sauropoda“, kako ga nazivaju istraživači. Dinosaurusi i opterećenje koje se prenosilo kroz njihova stopala bili su toliko veliki da bi verovatno prouzrokovali značajnu podzemnu štetu zemljištu gde god da su lutali, potencijalno uništivši sposobnost tla da podrži biljke i ekosisteme na koje bi se oslanjali kao izvor hrane.

Slika sauropoda koji lutaju široko i slobodno se hrane kao što je prikazano u Jurskom parku izgleda malo verovatno, jer bi imali neodrživ uticaj na svoju okolinu. Pa kako su preživeli?

Naučnici koji stoje iza studije spekulišu da su se možda držali dobro utabanih staza, ograničavajući njihov uticaj dok su svojim dugim vratovima pregledali krošnje. Kako bi tačno sauropod mogao da živi u ravnoteži sa zemljom za sada ostaje misterija

Ugroženo 20 odsto oranica u svetu

Još hitnija zagonetka je kako pomiriti sabijanje tla poljoprivrednim vozilima sa održivom proizvodnjom hrane danas. Rizik od zbijanja tla varira u zavisnosti od vrste mašinerije i načina na koji se ona koristi, kao i od vrste tla i vlage koja se u njemu nalazi.

Studija procenjuje da je 20% obradivih površina širom sveta izloženo velikom riziku od gubitka produktivnosti zbog sabijanja tla od strane savremenih poljoprivrednih vozila, sa najvećim rizicima u Evropi i Severnoj Americi gde je relativno vlažno i ima više velikih farmi koje koriste najveće mašine. Jasno je da je ovo problem u obradivim predelima, ali problem se proteže i na travnjake gde se balira silaža, i na urbane predele gde kretanje građevinskih vozila po zelenim površinama nije dobro kontrolisano.

Autori pozivaju na promene dizajna mašina kako bi pomogli u održavanju strukture tla. Predlažemo drugu opciju. Da bismo smanjili njihov uticaj na zemljište, mogli bismo da smanjimo potrebu za tako velikim mašinama pre svega tako što ćemo uzgajati hranu koristeći manje mašine na manjim parcelama zemlje, posebno u zonama visokog rizika. Pronalaženje načina za razbijanje ogromnih monokulturnih pejzaža ima smisla iz mnogih drugih razloga. Na primer, ivice polja divljeg cveća, žive ograde i drveće mogu pomoći u izdvajanju ugljenika, upravljanju kvalitetom vode i podržavanju biodiverziteta.

Tlo može da izdrži samo toliki pritisak – bilo zbog zbijanja ili drugih pretnji kao što su neprekidna žetva, erozija ili zagađenje. Ljudi moraju delovati kako bi smanjili pritisak na tlo, ili rizikujemo da krenemo putem dinosaurusa.

Pripremila: S. Kuprešanin