banner-image

Tri decenije pčelarenja Vorgića

Kada je pre trideset godina porodica Vorgić uplovila u vode pčelarenja nije imala velika saznanja o pčelarskom poslu ali je želja da se primakne prirodi, od nje uči i koristi njene blagodeti bila više nego dobar razlog za taj korak. Tri decenije kasnije Vorgići i dalje od prirode uče i drugima prenose njena dobra, ali znanja koja danas imaju o pčelama su nemerljiva i od koristi mnogima.

-Naravno, nije bilo lako na početku, a ni danas jer ovaj posao zahteva dosta truda i neprekidno učenje. Najpre je suprug Dušan, velik izaljubljenik u prirodu počeo  da se bavi pčelarstvom. Tri godine je odlazio na predavanja u Društvo pčelara „Jovan Živanović“, za pčelare početnike i upoznao se sa biologijom pčela i tehnologijom pčelarenja. Kasnije sam mu se i ja pridružila. Pošto oboje volimo prirodu, slobodno vreme provodili smo na brodu na Dunavu, a onda smo odlučili da plovidbu zamenimo pčelarenjem, krstarenjem pašnjacima i šumama diljem zemlje. Krenuli smo na taj put sa 73 AŽ košnice smeštene na kamionu i kao nomadi se selili sa jedne paše na drugu da bi dobili sortni med, što i danas radimo – priča nam pčelarka Milanka Vorgić osvrćući se na prve dane pčelinjaka „Vorgić“.

Milanka se godinama bavila novinarstvom i to joj je, kaže, još u krvi, ali jednako je posvećena pčelarskom poslu.

-Pošto sam novinarka po profesiji, a novinarstvo traži veliku odgovornost i predanost poslu, u pčelarstvu sam tražila oduška, ono me je ispunjavalo i oslobađalo svakodnevnog stresa. Koliko god mi je bilo nepoznato, saživela sam se s tom delatnošću, i nastojala da, uz sve obaveze na poslu i u kući, usvojim i znanja i veštine pčelarenja– kaže naša sagovornica, članica Centra za organsku proizvodnju Selenča, Zelene mreže Vojvodine i Klastera Panonska pčela.

Da je u tome uspela mnogi znaju, a to se moglo videti i minulih dana, na 21. festivalu meda u centru Novog Sada kao i drugim manifestacijama koje se organizuju u gradu u kojem žive Vorgići. Interesovanje za proizvode iz ovog pčelinjaka je, uverili smo se, poprilično i gotovo jednako i za “običan” med i za onaj sa dodacima – lekovitim biljem, lanom, susamom, đumbirom, zelenim orasima, sremušem…

-“Bronhi med” je, recimo, sa majčinom dušicom, nanom, podbelom, crnim slezom i miloduhom a napravljen je po recepturi akademika JovanaTucakova. Pravimo i “kardiomiks” salanom, susamom i cimetom, a sada, kada nam se bliže hladniji dani, blagotvoran je apikoktel plus – med sa polenom, propolisom  i matičnim mlečom – objašnjava Milanka.

Doduše, o blagotvornom dejstvu meda i pčelinjih preparata suvišno je govoriti ali valja imati na umu da ni na ovom tržištu, nažalost, nije sve kako bi moralo da bude i da kupci ne mogu uvek da budu sigurni u kvalitet proizvoda. O tome govore i podaci nadležne inspekcije i ministarsatva, koji, naročiti u godinama manjeg prinosa, često “ulove” falsifikovani meda, pa je tako lane u jednom mesecu povučen iz prodaje med pet proizvođača. Zato naša sagovornica potrošačima savetuje da med uzimaju od proverenih proizvođača, pčelara u kojeg imaju poverenje.

No, čini se, ni skromna cena našeg kvalitetnog meda, u svetu veoma cenjenog, ni falsifikatori, ni druge anomalije na slatkom tržištu nisu veliki problem spram onog što se u prirodi, na medonosnim poljima i šumama dešava. Vesti o pomoru pčela više ne iznenađuju, stižu odsvuda, a sve češće i sa naših njiva. Baš ovog leta pčelari u Vojvodini, najviše u Kikindi i Zrenjaninu, bili su suočeni sa katastrofom kakvu ne pamte – gotovo 3.000 košnica je uništeno, a sumnja pčelara da je uzrok nekontrolisana upotreba pesticide nije još zvanično potvrđena. Šta god da je dovelo do ove pošasti – ni pčelama ni ljudima ne piše se dobro ako se tako nastavi.

-Velika je stvar održati pčelinju zajednicu u ovo vreme kada je priroda zagađena, kada je puno otrova koji štete ljudima, a kamo li pčelama. Evo, u 21. veku svedoci smo činjenice da su pčele izrazito ugrožene i da im preti nestanak, ako se nešto ne preduzme. A da nije pčela koje učestvuju čak 80 odsto u oprašivanju bilja, ne bi ni čoveka bilo. Njihova uloga u oprašivanju bilja mnogo je veća nego u onome što daje čoveku. Zna se, i Ajnštajn je govorio da su, kada ugine pčela, čovečanstvu ostale samo četiri godine života. To mi pčelari jako dobro znamo. Razumemo jezik pčela, znamo šta govore i kakve poruke šalju jer one su odraz prirode, a nažalost, i sve jači indikator zagađenosti životne sredine. S tim se na kraj mora izaći na globalnom nivou – naglašava Milanka i upozorava da su, između ostalih, ranije opsanost pčelama bili vikendaši i voćari koji su nestručno i nekontrolisano prskali voćnjake u proleće, a sada je primetno da se i ratari nemarno odnose prema pčelinjoj zajednici i to nenamerno, ne razmišljajući o posledicama upotrebe raznih zaštitnih sredstava na životnu sredinu.

Kako smo zaključili iz razgovora s ovom prekaljenom pčelarskom porodicom, ovo je posao koji zahteva puno zalaganja, truda, učenja, vremena i nadasve ljubavi. Ulaganja su manja nego, na primer, u ratarstvu, voćarstvu ili povrtarstvu, a koliko može da se zaradi teško je reći jer količina proizvedenog meda zavisi od vremenskih prilika, agilnosti pčelara, kvaliteta i broja ispaša…

-Svako ko želi da pčelari i ima komercijalnu dobit mora da stavi prst na čelo i da razmisli, potom da  nauči dobro da pčelari jer ima dosta skrivenih zamki, što samo umanjuje dobit i prelazi u gubitke. Prvo treba imati na umu da su pčele u ovakvom okruženju jako osetljive i lako ginu. Obično se počinje sa pet do deset košnica i praktično dve godine uči od početka do kraja sezone, a to znači od avgust  do avgusta. Kada procenite da možete na više raditi, seliti na sve paše, organizovati vrcanje, skladištenje, pakovanje i prodaju i sve to stavite na „papir“ onda možete sa procenom rizika koji sve to prati krenuti sa ulaganjima i napornim radom do konačnog uspeha – kaže Dušan Vorgić. – Nekadašnji minimum je bio 50 košnica da bi pokrili troškove i nešto zaradili uz prodaju na malo. Sada je ipak to recimo 100 košnica uz neku pristojnu zaradu (svakako ne veliku) a zavisi od vremenskih uslova koje prate paše, jačine društava koje zazimljujete, njihovo zdravstveno stanje, kakva će zima biti i koliko ste vredni u toku sezone da sve odradite na vreme.

Kako početi

Budući pčelari treba najpre da znaju sa kojim košnicama će da pčelare. Ako su stariji, problemi brzo dolaze jer je teško seliti pa je bolje uzeti AŽ košnice koje se montiraju na vozilo i lako sele a radi se pojedinačnim ramovima, dok oni mlađi koji imaju jaka leđa kreću sa LR košnicama pa dok izdrže, veli Dušan Vorgić. Ulaganja u AŽ košnice i prevoz su naravno u početku veća i iznose recimo 100 evra po košnici, bez pčela, plus recimo 50 evra za pčele na ramovima što je minimum, slično ulaganje je i za LR stim da u tom slučaju nema u startu ulaganja za vozilo ali se nekome transport, utovar i istovar mora platiti, pa tokom vremena to izađe na isto.

-Naravno da to nije sve jer se približavanjem EU i nivo zahteva podiže oko registrovanja poljoprivrednog gazdinstva, prostorija za ovaj posao i slično. Ulaskom u EU biće i veće plate pa će i med imati cenu kao na zapadu – nadamo se – poručuje Vorgić.

(Dnevnik)