banner-image

Đilas da udari i na Kostića, Matijevića, Miškovića, a ne samo na Arape

Kao što je Vučiću trebalo 30 godina da shvati da spas za Srbiju nije antievropska i anticivilizacijska politika, tako je i Draganu Đilasu trebalo 15 godina da shvati da je nacionalizacija jedini način da se ispravi pljačka koja je sprovedena u poljoprivredi i ta je privatizacija poljoprivrednog zemljišta protivustavno spovedena.

Zalaže se Đilas da se nacionalizuje PKB i vrati od Arapa. Super. Podržavamo.

Kaže Đilas da je to bilo protivustavno i jeftino jer su njive prodate za oko 4.500 evra po hektaru. Sve tačno. Međutim, da li Đilas samo folira ili je konačno shvatio videćemo po tome da li će se založiti i izboriti da se nacionalizuje i onih 20.000 hektara koje je kupio Miodrag Kostić i isto toliko Petar Matijević, pa ono što je u rukama Miroslava Miškovića i raznih drugih pobednika srpske tranzicije. Svi su oni došli do poljoprivrednih preduzeća i njiva kao i Arapi, a i platili su ih mnogo jeftinije od Al Dahre i otplaćivali šest godina.

Treba nacionalizovati svaku njivu koje je prodata, jer je zakon o privatizaciji a posebno uknjižba njiva kao vlasništvo tajkuna bila potpuno protivustavna. Ne može da se za pljačku proglasi samo PKB, a privatizovanih ostalih skoro 150.000 hektara da ostane u rukama tajkuna od kojih su mnogi gore  štetočine  nego što je bilo koji strani investitor ikada bio i može biti. Sve ili ništa. To je suština pravde.

Dakle, Đilas da javno kaže da će njive iz poljoprivrednih preduzeća i kombinata biti nacionalizovane,  a odgovorni za takvu privatizaciju od 2001. godine pa naovamo da će odgovarati. Aleksandar Vlahović, Labus, Dinkić… Po kom ustavu su tajkuni  društvene njive u poljoprivrednim preduzećima uknjižili kao svoje vlasništvo kad Ustav zbaranjuje i zabranjivao je prodaju nacionalnog bogastva u šta izričito spada i zemljište.

Pisali smo i upozoravli nekoliko puta pa da pojasnimo i Đilasu. Možda nešto i uradi i pred tajkunima ne povije rep.

Da je Srbija pravna država privatizacija u poljoprivredi, kakva je sprovedena u proteklih deceniju i po nikako ne bi bila moguća. Pošto se Ustav i zakoni ovde nisu  poštovali, a sudovi presuđivali na osnovu političkih i tajkunskih pritisaka, dobili smo to što sada imamo, a upravo je svojinska transformacija kriva i za propast kombinata  i za mahinacije s izdavanjem državne zemlje i za sve češće proteste paora i velike nepravde koje se čine i prema poljoprivrednicima i prema selima.

Prosto rečeno, privatizacija u poljoprivredi je bio zajednički zločinački poduhvat za koji niko neće odgovarati jer je sproveden po zakonu, a suprotno ustavu i ekonomskim interesima i poljoprivrede i države.

Da je u pitanju bila smišljena ujdurma vidi se iz onoga šta je trebalo uraditi, a nije urađeno. Situacija je bila toliko jednostavna da je prosto neverovatno kako je prošla suština prevare. Ali i to ćemo objasniti. U pitanju je suština i filozofija privatizacije. Umesto da je prodato pravo da se neko bavi poljoprivredom na nekom poljoprivrednom imanju i da od toga zarađuje, prodata je imovina to jest poljoprivredno zemljište. Ovo će nekima zvučati naivno, ali oni koji su ovo proglasilio za naivnost iskoristili su to i za ovako nakaradnu privatizaciju. Kreatori zakona i kvazistručnjaci iz njihovog okruženja pričali su kako se po zakonu prodaje kapital, a ne imovina, formalno i tačno, ali je tačno da su prodali i imovinu koju gazda može rasturiti i rasprodati pošto takvo ponašanje, namerno, u zakonu nisu sankcionisali.

Prosto k’o pasulj

Da pojasnimo prostim jezikom. Da je ovo bila privatizacija a ne lov na imovinu, bio bi donet jednostavan zakon koji bi rekao sledeće: Onaj ko kupi poljoprivredno preduzeće kupuje svu pokretnu i nepokretnu imovinu, osim poljoprivrednog zemljišta koje je nacionalno bogastvo. S tim što društvenu imovinu, to jest njive koje je firma stekla teretnim pravom, može koristiti bez naknade, državne njive mora da vrati državi ili da za njih plaća tržišnu arendu, dok zadužne njive mora da vrati državi. Nikako se nije smelo dozvoliti da gazda društvene njive uknjiži kao svoje vlasništvo, a što je još gore, ako nešto gore može biti, knjižili su i državno i zadružno zmljište kao svoje. Kako je ovo bilo jednostavno uraditi, a nije urađeno. zašto ? Pa zbog smišljene prevare.verovatno!!!

Da je donet ovakakv zakon u poljoprivredu bi ušli zaista oni koji žele da se bave poljoprivredom. Gazda firme bi pošteno platio pravo da se na velikom posedu ozbiljno bavi poljoprivredom kupio bi zgrade, mašine, mehzanizaciju, radionice, staje… ušao bi  u preduzeće, organizovao proizvodnju pa ako zarađuje firma bi radila, a ako propadne stečaj i bankrot. Ali dugove ne bi mogao da izmiruje iz zemlje niti bi mu banke i poveriocu na osnovu zemlje pare mogli pozajmljivati. U zakonu je moralo da piše da se dugovi namiruju iz pokretne i nepokretne imovine osim od poljoprivrednog zemnjišta koje bi u slučaju stečaja i bankrota bilo vraćeno državi i zadrugama. Naravno, državi idu nazad društvene i države njive, a zadrugama zadružne. Prosto kao pasulj. Prodaje se kapital, ne prodaje se nacionalno bogatstvo, firme nastvljaju da rade ako su uspešne, nama tajkuna,  nema lovaca na imovinu, nema mućki sa zemljištem…

Koristeći pravne zavrzlame i nakaradna tumačenja propisa i unoseći zabunu u stručnu i običnu javnost mućka je ušla na mala vrata ostavljajuće velike posledice. Udružili su se 2001. godine  oni koji su želeli da sačuvaju opljačkano s onima koji su videli da je došlo njihovo vreme za pljačku i počela je čuvena svojinska transformacija.

Nekima su trebale njive da bi na njima sagradili tržne i distributivne centre, salone automobila, a nekima da bi napravili veleposede kavih nije bilo ni za vreme austrougraskih grofova i naših veleposednika. Ruku na srce, ovde treba reći da ovakva privatizacija čak i nije skrojena zbog ovih drugih koji sada gazduju najvećem zemljišnim kompleksima, već upravo zbog onih prvih. Svako ko je putovao u Atinu, Solun, Budimpeštu,  mogao je videti da se na dvadesetak ili 50 kilometara od ovih gradova nalaze mali i veliki poslovni kompleksi pored autoputeva. Bilo je izvesno da će tako nešto trebati i Beogradu, Novom Sadu , Subotici, Zrenjaninu… Plan je bio jednostavan. Pustićemo divlju privatizaciju uz onako divlji zakon, naši će pokupovati kombinata koje će upropastiti, a njive ćemo nakon konverzije pretvotiri u građevinske zone i sebi napuniti džepove. Ko bude hteo da se bavi poljoprivredom neka kupuje ono što preostane i mirna Bačka.

Tako planirali pa to i sproveli. Sećate li se pošto su bili placevi pored autoputeva do 2008. godine i početka krize? Da se privreda razvijala i da je trgovina cvetala i da kreatori ekonomske politike nisu Srbiju upropstili a privredu devastirali, potreba za placevima pored autoputeva bi zaista bila ogromna,  a cene i više nego 2006, ili 2007. godine kada su placevi vredeli i nekoliko stotina hiljada evra.

Bez obzira na to šta je ko hteo, sva je prilika da je privatizacija  bila protivustavna,  nije favorizovala razvoj porodičnih gazdinstava koja su osnova poljoprivredu u Evropi, a kreatori zakona su upravo tvrdili da mi idemo u EU. Umesto porodičnih gazdinstva favorizovani su ratni profiteri i ljudi koji su se obogatili u vreme najveće propasti i bede ovog naroda, favorizovani su oni koji su političkim uticajem uzimali kredite u bankama i vraćali ih rasprodajući zalihe u kompanijama koje su kupili za tepsiju ribe. Samo su sumnjivi biznismeni imali novca da pod uslovima koje je propisao Zakon o privatizaciju uđu u privatizaciju.

Takođe, nije bilo poljoprivrednih udruženja ili zadružnog sistema koji bi političkim i vaninstitucionalnim pritiscima uticao da se donose drugačija pravila igre u privatizaciji i da budu kakva takva konurencija biznismenima raznih fela. Kad su oni i gde mogli da zarade pošteno novac do 2001. godine ? Takođe, privatizacija je osiromašila sela i seoske ekonomje, jer se kapital odlivao u džepove tajkuna i nije ostajao u selima u kojima se i stvara. Na kraju, privatizacija je napravila takvu strukturu zemljištnog poseda u Srbiji i Vojvodini da je skoro nemoguće voditi valjanu i jedinstvenu agrarnu politiku.

Imamo tajkune, to jest veleposednike, imamo ljude koji poseduju i u arendi obaruđuju dva ili 5.000 hektara, imamo gazdinstva koja žive na posedima od pet do dvadesetak hektara i stotinak hiljada gazdinstava koja preživljavaju i žive u bedi na imanju od nekoliko hektara. U takvim uslovima ozbiljna agrarna politika je nemoguća.

Nisu naravno tajkuni pokupovali sve njive po Vojvodini i Srbiji, ali je nakardna privatizacija bila uzrok i da se u zemljišnoj politici povalače iznuđeni potezi koji su opet zbog nedostatka pravne države postajali kontraproduktivni i razlog za nove sporove i nepravde.

Kada je politička elita shvatila da su se oranica dočepali tajkuni, pokušali su to da kompenzuju donošenjem zakona o zemljištu kako bi državnu zemlju mogli da obrađuju i paori i da tako smire očigledno nezadovoljstvo paora koje bi moglo kulminirati u bes i u nešto još gore. Da u svoje kolo i legalizaciju kupljenog uvuku što više poljoprivrednika i to onih pravih.

Sam zakon o poljoprivrednom zemljištu koji je donet nije bilo nimalo loš, ali je njegova nakaradna primena, opet zbog nedostatka pravne države, izazvala mahinacije i nepravda zbog kojih se i danas hapse i uzrpatori i seljaci koji pokušavaju da se izbore za pravdu. Takođe, ovaj zakon umesto da obuzda tajkune u stvari je legalizovao njihove imperije. Tada su i rastureni privatizovani kombinati a tajkunima dat povod da otpuste i ono malo radnika koji su u njima ostali nakon prodaje. Ti radnici su u stravi bili ljudi iz sela u kojima su se nalazili kombinati pa je ispalo da su seljaci ostali i bez preduzeća i bezi radnog mesta i bez oranica, a sva zarada odlazila ko zna gde i ko zna na koje ostrvo i poreski raj.

Nije do zakona već do njegovih tumača

Da se vratimo na početak. Svo zlo i prevare proističu iz privatizacije i činjenice da je kupcima poljoprivrednih kombinata omogućeno da  njive u takozvanom društvenom vlasništvu uknjiže kao vlasništvo i da mogu da ga stave pod hipoteku. Prosto rečeno  država, to jest Agencija za privatizaciju je protivustavno prodala državno bogatstvo, to jest poljoprivredno zemljište.

Iako ustav jasno kaže da prodaja državnog bogatstva poput zemljišta nije moguća, tumači Zakona o privatizaciji su omogućili da se ono ipak proda.

Da budemo jasni, prodaju nije omogućio ni Ustav ni ovaj Zakon već tumači zakona. Nakon što je počela privatizacija odjednom je iz Ministarstva privatizacije ne čijem čelu je bio Aleksandar Vlahović stiglo „genijalno“ tumačenje da se zemljište ne prodaje, ali da onaj ko kupi kombinat kupuje oranice stečene teretnim pravom, to jest takozvano poljoprivredno zmenjište u društvenoj svojini, a da državne njive dobija na korišternje dok zadružne treba da budu vraćene zadrugama.

Ovde treba podvući da je tumačenje stiglo posle početka privatizacije, a ne pre usvajanja zakona. Takođe, važno je da se zna da pre prodaje ni u jednom jedinom kombinatu nisu imali tačne podatke koliko ima kojih njiva i šta je čije. Nije urađeno pravno i zakonito razgraničenje imovine, a prodavano je a da se ne zna šta je čije.

Znači, prodaja je počela i protivustavno i protivno svim zakonima logike. Počela je i u potpunom imovinsko-pravnom haosu. jer se nije znalo ni šta je čije ni šta se prodaje, a imovinsko razgraničenje je trebalo da se uradi nakon prodaje. Možete li da verujete da neko ko je hteo poštenu i transprentnu privatizaciju nije prvo uradio osnovnu stvar,  a to je da vidi šta tačno prodaje.

Niko živ ne može da prebroji hektare

Prema svim relevantim podacima  u Vojvodini je pre tranzicije bilo 160 preduzeća koja gazduju i oranicama. Kada je 2001. godine donet novi Zakon o privatizaciji, prema podacima tadašnjeg Zavoda za obračun i plaćanja (ZOP), za privatizaciju je u Vojvodini bilo 126 poljoprivrednih preduzeća. Od toga 24 velika kombinata, 52 srednje veličine, a 50 malih preduzeća. To opet znači da je 34 gazdinstva privatizovano po ranijem zakonu i da su nove gazde stigle ili preuzimanjem, ili na licitacijama zbog stečaja.

Takođe, niko živ nije tačno znao koliko su ta preduzeća obrađivala oranica, a to prebrajanje, sabiranje i oduzimanje traje do dan danas. Prema najpribližnijim procenama  vojvođanske poljoprivredne firme i zadruge su pre početka privatizacije, to jest 2001. godine koristile ukupno 575.115 hektara. U društvenoj svojini je bilo 135.000 hektara, ali kombinati su koristili  ukupno 230.000, jer su obrađivali  i zadružne oranice. Zadružnih oranica tada je u suštini bilo 200.000 hektara, ali zadruge su koristile  svega 75.000, što je posledica odluke komunističkih vlasti koje su primorale zadruge da se integrišu s preduzećima i tako im je zemljište oduzeto bez naknade. Zadruge su pred sudovima vodile  duge parnice kako bi vratile „udružene” oranice, ali rezultat je bio mršav. Na kraju, u državnoj svojini je bilo, to jest tvrdilo se da je bilo 240.000 hektara i ovo zemljište se nije prodavalo.

Pod teretnim pravom bilo je znači i 135.00 hektara i ko zna koliko njiva koje su uzete od zadruga, niko to živ ne može da raspetlja ni sada, a kamoli da je mogao znati šta prodaje.

Da li vam je nakon ovoga jasno kakva je to privatizacija pokrenuta u vojvođanskoj poljoprivredi 2001. godine?

Kakva je tarapana napravljena neka posluži i ono što su godinama tvrdili u Agenciji za privatizaciju. Tamo su bezbroj puta ponavljali da Agencija nikada nije prodavala zemljište jer vrednost zemljišta nije bila navedena u knjigovodstvenim bilansima, nije ulazila ni u procenu vrednosti firme niti u početnu cenu na aukcijama. Što je zanimljivo, to je sve tačno, ali se ona postavlja pitanje tumačenja koje je stiglo iz Ministarstva i onoga što je još važnije  kako je moguće i ko je dozvolio da se dokazom o kupovini firme novi vlasnici  u katastar upišu i kao vlasnici zemljišta.

Još jednom pitamo, ko je i po kom osnovu, po kom ustavu i kom zakonu omogućio tajkunima i inim kupcima upis valsništva u katastar.

Da  tu nisu čista posla vidi se i ako se uporede prodaje poljoprivrednih i ostalih preduzeća. Onaj ko je kupio fabriku ili luku nije kupio zemljište na kojem se ona nalazi niti ga je mogao ukljižiti kao svoje vlasništvo sve do 2015. godine, ali su kupci poljoprivrednih preduzeća kupljeno zemljište uknjižili kao vlasništvo odmah.

Građevinsko zemljište u fabrikama moralo je  da prođe konverziju, to jest da pređe iz statusa prava korišćenja u status prava vlasništva i za to se moralo plati i to debelo.  To jest moralo je  sve do lane kada je donet čuveni zakon o konveziji.  Najveću nedoumicu izaziva član 6. tog zakona. U njemu se kaže da se  zakon ne odnosi na „imovinu koja je po okončanom postupku privatizacije teretnim pravnim poslom stečena od subjekta privatizacije, do dana stupanja na snagu Zakona o planiranju i izgradnji (Sl. Glasnik RS 72/09) koja obuhvata pravo svojine na objektima i pravo korišćenja na građevinskom zemljištu.”

Kaže se da će pretvaranje prava korišćenja u pravo svojine nad ovim zemljištem biti besplatno. Kako je Zakon o izgradnji na koji se ovaj član poziva stupio na snagu 2009. godine proizilazi da će oni koji su kupili preduzeća kroz privatizaciju do 2009. godine moći da dobiju zemljište bez naknade. Oni koji su privatizovali firme posle ove godine moraju da plate konverziju u pravo zakupa ili pravo vlasništva.

Zbog čega su kupci pre 2009. godine ovako povlašćeni, odnosno bogato nagrađeni …

Svima onima kojima nije bilo jasno zašto su tajkuni silno zemljište dobili badava  biće jasno kada se osvrnu na ono što se desilo s poljoprivrednim zemljištem. Ako se ovakav zakon morao doneti tek 2015. godine opet se nameće pitanje na osnovu kog zakona su se kupci poljoprivrednih preduzeća mogli uknjižiti kao vlasnici još davnih dana i mnogo pre 2015. ili 2009. godine…

Dakle, mnogo je tragova do pećine i indicija da je privatizacija u poljoprivredi urađena protivustavno.

Naravno, niko ne očekuje da će se nešto promeniti i da će tajkunima zemljište biti oduzeto i vraćeno u ruke države ili poljoprivrednika, ali ovo je bio prvi korak u tarapani s  državnim poljoprivrednim zemljištem .

Zašto je ovakava privatizacija nanela štetu paorima i selima? Pa zbog prostog odliva kapitala.

Profit napravljen u jednom selu ili manjem gradu, u kojem je godinama bilo središte nekog poljoprivrednog preduzeća, ne ostaje u njemu već ga gazda seli na drugo mesto i na taj način lokalne sredine propadaju. Mnoga sela i varoši po Vojvodini imala su  svoje kombinate u kojima su radili meštani i koji su tamo zarađene plate trošili u svojim sredinama pa je tu bilo posla i za paore i za radnike i za trgovce…. Onda su došle nove gazde, a zarada je odlazila u Irsku, Hrvatsku, Novi Sad, Beograd i na ko zna koja of-šor ostrva…

Manjina je postajala sve bogatija a sela sve siromašnija, a spirala je počela upravo privatizacijom.

Milovan Lukić