banner-image

Dok se ne napune sela i staje priče o izvozu su prevara

Prema studiji ,,Poljoprivredno zemljište u Republici Srbiji” od 1960. godine 2012., zadrugama nedostaje oko 400.000 hektara zemljišta. Kada to pomnožite sa 5.000 evra to je dve milijarde evra. Ili po 10.000 evra – to je onda četiri milijarde evra. Kada bi se taj novac vratio zadrugama one bi preporodile seljački sektor. A, da i ne govorimo o mlekarama, klanicama, mesarama, silosima, skladištima, farmama, koje su unete u kombinate pa podržavljene.

Piše: Branislav Gulan

U pljačakaškoj privatizaciji agrara koja je obavljena uz pomoć države, posle demokratskih promena 2000. godine, prodato je blizu 400 firmi, a među njima i veliki broj zadruga. One su bile prvo utopljene u kombiante, a potom iako su imale titulare, njihova imovina je dobila nove vlasnike. Jer, je u tranziciji prodato bez razgraničenja, kao društvena svojina. Zašto Slovenija to nije uradila, već je svo zemljište unela u svoj državni fond, dok se ne završi restitucija. A, mi smo restitucijom isključili povraćaj zadružne imovine iako je ona privatna svojina.

Država da ne bi snosila posledice povraćaja prodate zadružne imovine i da ne bi bilo sporova, izbrisala je članove prethodnog zakona u Zakonu o zadrugama (donetog 29. decembra 2015. godine) i praktično legalizovala pljačku dobrog dela zadružne imovine koja je bez naknade preuzeta u vreme od 1. jula 1953. godine do danas. To je bio i najveći genocid nad srpskim seljakom!

U Srbiji je uništen stočni fond pa nema ni stoke ni mesa za izvoz! Dokaz je da on u agrarnoj proizvodnji učestvuje tek sa 30 osto. U svetu je sve ispod 60 odsto nivo siromašnih zemalja. Priče o izvozu, dok se ne napune staje i obori su – prevare! Primera radi, EU (koja godišnje uvozi 700.000 tona junećeg mesa) preporučila je Srbiji da tovi junad jer ona može u narednih pola veka od nje godišnje da kupuje po 50.000 tona ,,bebi bifa”. Toliko je svet 1990. godine kupio u SFRJ koja je tada bila u fazi nestajanja.
Evropski ministar poljoprivrede tada je jasno rekao: Udružite se u proizvodnji, ukoliko to ne uradite ne da ćete propasti nego ćete nestati! Napunite staje govedima i garantujem vam otkup dogovorenih količina u narednih pola veka!

Da tome nismo posvećivali pažnju, najbolji podatak je iz 2015. godine kada je iz Srbije izvezeno samo 315 tona ,,bebi bifa”, što je 100 puta manje nego pre dve i po decenije! U 2016. godini to je bilo oko 420 tona, a 2017. oko 480 tona i još oko 2.000 tona goveđeg mesa. Posle potpsivanja ugovora o izvozu junećeg mesa u Tursku od 5.000 tona, u prvoj polovini 2018. godine optremljeno je u ovu zemlju oko 700 tona. To se odrazilo i na cene na tržištu, jer je to poskupelo. Cena mesa se pomerila sa 1,9 na 2,4 evra po kilogramu žive mere. Ali, novim kreatorima ekonomske i agrarne politike, tek sad se pojavio problem koji u Srbiji postoji već nekoliko decenija. Naime, sad su saznali da u zemlji nema dovoljno junadi! A, obećeli su godišnji izvoz u Kinu od 500.000 tona i Tursku 5.000 tona sa mogućnošću povećanja. Kako kada godišnje proizvodimo samo 72.000 tona ovog mesa. Znači izvoziti se može samo ako se uveze. A, reeksport je zabranjen!

Ali, prema zvaničnim podacima Zadružnog saveza Srbije u zemlji imali smo samo tada 12.000 do 20.000 junadi. I to u najboljim vremenima. Danas teško da ih možemo sakupiti do 10.000! Da li namerno zaboravljamo da u zemlji proizvodimo oko 440.000 tona svih vrsta mesa godišnje. Od toga je juneće tek oko 72.000 tona. I trošimo oko 3,5 kilograma po stanovniku godišnje. A, već nekoliko godina FAO nas upozorava da će Srbija uskoro od izvoznika hrane postati zavisna od uvoza. Kada je reč o sviljsko mesu već smo zavisni od uvoza.

Ako to sve otpremimo šta ćemo onda? Neće biti ni u zemlji ni od nas u svetu. Glavni izvoznik sad je klanica iz Šida, koja je obavestila javnost, početkom 2021.godine da dnevno kolje 400 junadi!? Ako tako nastave, biće im potrebno oko 140.000 junadi godišnje. Gde ih pronaći? Uvoz radi radi izvoza mogu da rade dok nas ne uhvate! Ali, to će onda dobiti kaznu za dugotrajnu zabranu izvoza!

Inače, od 1996. godine Srbija ima dozvolu od EU, za godišnji izvoz 8.875 tona ,,bebi bifa”. Ali, nikada se toj cifri nismo primakli. Jer, nemamo ni stoke ni mesa! Sprovođenje nove, buduće, neke nive agrarne politike znači, prvo napuniti prazne staje u Srbiji. Jer, pored već praznih staja kod većine od 350.000 registrovanih gazdinstava (gde postoji samo 15.000 – 20.000 junadi), one su prazne i u 200.000 praznih kuća u Srbiji! Prazne staje neće moći odjednom da se napune. Ali boljom i stimulativnom agrarnom politikom, povratkom poverenja i radom iz godine u godinu – da! Primera, radi, pre dve i po decenije iz SFRJ se izvozilo 54.000 tona ,,bebi bifa“, a od toga samo iz Srbije se godišnje izvozilo više od 30.000 tona bebi bifa, đšto je bio i slučlaj u 1990. Godijni kada se raspadala SFRJ.

Bruto vrednost agrarne proizvodnje u Srbiji u 2014. godini bila je pet, a u 2015. godini samo 4,75 milijarde dolara, pa u 2016. godini opet pet milijardi dolara, a u 2020. godini to je bilo 5,6 milijardi dolara. Želja političara i kreatora agrarne politike koje se stvara je da to bude bar 6,6 milijardi dolara!
Naš cilj mora biti prvo, da dostignemo nivo iz devedesetih godina prošlog veka, pa onda da idemo u povećanje! Dakle, budućnost Srbije se nalazi povratkom u prošlost! Jer, to bi bio naš najveći rast proizvodnje i budućnost koja obećava! Ovakav simboličan izvoz mesa iz Srbije nanosi veliku štetu nacionalnoj ekonomiji i razvoju, a doprinosi pražnjenju sela Srbije. Primera radi, 2013. je od izvoza meda u zemlju stiglo 14 miliona dolara, što je bilo više nego od izvoza mesa te godine! Tako je evo, ponovo 2020. i 2021. godine.

Da gubimo korak sa svetom, pokazuje i činjenica da je regionalni razvojni centar Kine, planiran za Srbiju, neočekivano lociran Zagrebu!

U Srbiji se retko gaje mlečne rase ovaca. Na regionu Republike Srbije – sever (Beogradski region i regiona Vojvodine) u 2014. bilo je svega 7.000 muznih ovaca, dok je na regionu Republike Srbije – jug (region Šumadije i Zapadne Srbije i Južne i Istočne Srbije) bilo ukupno 148.000 muznih ovaca. Ukupno je pomuženo 19 miliona litara ovčijeg mleka u 2014. godini, a nešto manje i u 2015. godini. Mlečnost ovaca u laktacionom periodu kreće se od oko 50 – 90 litara, što pokazuje da se ovčarstvo zasniva na linijama za proizvodnju mesa. Najveći deo ukupnog godišnjeg obroka ovaca je paša (a nju koristi 24,3 odsto ovaca). Posle toga nismo uspeli da dođemo do novih podataka za poslednje godine, a to je 2018- 2021. godina.

Prema rezultatima popisa poljoprivrede iz 2012. godine broj članova i stalno zaposlenih na poljoprivrednim gazdinstvima u Srbiji bio je 1,44 miliona ljudi. Od toga, na imanjima pravnih lica zaposleno je 26.000 građana. To znači da realno ne postoji ni jedna privredna delatnost u Srbiji koja tako masovno radno angažuje stanovništvo, a da pri tom državu minimalno košta. Dakle, predložena strateška ulaganja bi značajno uticala na predloženu makro – ekonomsku stabilnost, otvaranje novih radnih mesta, ali i na prosperitet života na selu i povećanje životnog standarda i nataliteta.

Brigu o ,,razvoju” sela u Srbiji poteklioh decenija vodilo je više od 35 različitih institucija na nivou republike. Rezultati te ,,brige” bili su katastrofalni jer nestaje četvrtina sela u Srbiji! A, bez seoskog stanovništva nije moguće povećati ni broj stanovnika Srbije. Ovim projektima moguće je otkloniti posledice demografskih deformacija koje su uslovljene propadanjem i nestajanjem sela u Srbiji. Njihovim nestajanjem, nestaje i Srbija. A, tamo gde nema naroda, neće biti ni države. Uostalom, i šta da radimo sa zemljom bez naroda. A, da nestaje narod najbolji podatak je činjenica da je do pojave korone u Srbiji godišnje umiralo oko 102.000 stanovnika, a rađalo se samo do 65.000 beba. Dolaskom korone 2021. godine, to je pogoršano pa je u toj godini umrlo više od 116.000 stanovnika, dok je rođeno samo 61.000 beba. Rađanje je u godini korone bilo na nivou pre Prvog svetskog rata!

Počelo je da se kreće nabolje pojavom ministra za regionalni razvoj Milana Krkobabića, a potom kada je posle izbora i 2020. godini dobio resor minstarstvo za brigu o selu. U te brojke o nestajanju sela, nebrizi i zapuštenim selima, počelo je da se ubacuje da se kreće u obnovu zadrugarstva, a potom i sela. To je zračak nade da se zaustavi odlazak iz sela. To će se postići samo ako im se stvore uslovi života kao i u gradu, pa da im se ponudi. Da se odluče da li hoće da ostaju i žive u selu, ili će da idu. Pošto nestaje svako četvrto selo, njihov opstanak i ostanak zavisi, pre svega, od mladih devojaka, da li će da se udaju i žive u selu. Ili će da idu u grad da mnogo siromašnije žive, da budu podstanari. A, onih koji odlaze, a takvih je poslednjih godina između 40.000 pa do 60.000 je sad, sa tendencijom rata, pre svega, mladih i obrazovanih. Nisu razlozi samo ekonomnski… Odlaze najčešće van zemlje, sa kartom u jendom pravcu. A, ponajvuše visokoobrazvoih u agraru koji sad čekaju posao je oko 22.000! Poneko se vrati, ali su to retki primeri. Dokaz tome je da je od 2017, do 2021. godine podeljena bespovratan pomoć od 1,7 milijardi dinara. Nju su dobile 152 zadruge. Taj boljitak osetilo je 6.120 porodica ili oko 30.000 žitelja Srbije. U toku je akcija podele bespovratnog novca od još 500.000 dinara koje će dobiti još oko 50 d0 60 starih i novih zadruga, kako je obgećano do kraja 2021. godine. Stare dobijaju do 15 miliona dinara, a nove do 7,5 miliona dinara. Pokrenuće su i mnoge druge akcije, da se kupe mini busevi da može da se stiže do sela koja nemaju put, a to je oko 500 sela. Narodu u selima trebaju i prodavnice, a njih nema u 1.000 sela! U selima je prazno 150.000 kuća koje imaju vlasnike i još oko 50.000 bez vlasnika. Krenula je akcija, u 2021. godini je odvojeno 500 miliona dinara za otkup takvih kuća. Njih 95 su dobili nove valsnike, a sela stanovnike. Ipak je top kap vode u moru. Trebaće decenije da prođu da bi se to osetilo u većim brojkama. Dakle, to je zadak za sve buduće vlade i ministre u narednih pola veka.