Žetva i večita dilema, kada i pošto prodati hlebno zrno
Paori su u večitoj dilemi da li pšenicu prodati u vreme žetve ili je uskladištiti i čekati povoljniji tržišni trenutak, ali uvek ima i onih koji su primorani da pšenicu prodaju „na zeleno“, što je i za kupce i za proizvođače trgovina mačkom u džaku. Računice o ceni pšenice se razlikuju, ali sasvim je izvesno uoči početka žetve da će i ovog puta porizvođačke i otkupnu cenu diktirati ostvareni prinosi i tržišne prilike, kako domaće tako i na svetskoj pijaci.
Vladimir Lazarov iz Omoljice, koji pod pšenicom ima 130 hektara i očekuje rod od oko osam tona po hektaru, precizira da je u ovogodišnju proizvodnju po hektaru imao ulaganje od 495 evra po hektaru, računajući tu standardne troškove agrotehnike, osiguranje i radnu snagu. Nije teško izračunati da će s obzirom na dobar očekivani rod ostvariti solidnu zaradu.
Vladimir Lazarov iz Omoljice |
Međutim, proizvođačke cene pšenice razlikuju se od gazdinstva do gazdinstva, jer uz tolike troškove nije svejedno da li će rod biti pet ili osam tona po hektaru. Lazarovu se lane u novembru, kada je bio u dilemi da li da proda pšenicu ili kukuruz, kada su mu zatrebale pare, svidela cena pšenice od 18,50 dinara i prodao je, a kako će biti u ovoj žetvi, tek će videti.
Retke su godine kada se lager isplati
Dragutin Popov iz Ostojićeva predočava da su mu proizvodni troškovi veći za četvrtinu u odnosu na prethodnu sezoni.
– Cena kilograma pšenice trebala bi da bude preko 20, čak 22 do 23 dinara, za prosečan prinos od oko šrest tona po hektaru. Da bi krenuo u novu proizvodnju to košta, jer su problemi vojvođanske poljoprivrede veliki, zbog toga što o svemu drugi odlučuju. Dosta toga zadužimo unapred, pošto smo veliki proizvođači, uzimali smo i mehanizaciju, pa sve treba servisirati obaveze. Praksa je pokazala da su retke godine kada se isplati lagerovati pšenicu i uglavnom je odmah prodamu žetvi. Mala je verovatnoća da bude pomaka u ceni, pa je korisnije da pšenicu odmah prodam i ulažem u novu proizvodnju – objašnjava Popov.
Živko Rajaković iz Hrtkovaca predočava da paori nemaju sigurnost ne samo u proizvodnji pšenice, nego i drugih kultura, pa je uoči žetve i kada se rod sa njive skine uvek aktuelna izreka „teram da predam pšenicu“.
– Istina je da godinama teramo da predamo pšenicu, a ne znamo cenu, nego je saznamo tek za mesec ili dva, tako da više i priliči ono da „predam“ a ne da prodam – kaže Rajaković.
Živko Rajković iz Hrtkovaca |
Cene pšenice koje se pominju, prema mišljenju Rajakovića, zaista su „preteće“, pa ne zna kako će se uklopiti u računicu roda sa 42 katastarska jutra. Već godinama praktikuje da nešto roda proda odmah u žetvi, da bi mogli isfinansirati berbu duvana u koju su ušli poslednjih godina. Ranije su praktikuju da pšenicu prodaju 20 dana nakon žetve, jer je po pravilu cena beležila skok i bila najpovoljnija.
Za raziku od njih Erne Vajda iz Kanjiže se rasteretio briga oko pšenice, mada je prethodnih sezona ostvarivao dobre prinose i cenu prema isporučenom kvalitetu.
– Odustao sam od proizvodnje pšenice, prešao na uljanu repicu i zadržao proizvodnju šećerne repe – kaže Vajda.
Još nema pouzdane konačne cene
|
Iz jedna od vodećih žitomlinskih kompanija senćanki „Žitopromet-mlin“, u čijim pogonima je lane samleveno 63.500 tona pšenice, predsednik kompanije Predrag Đurović najavljuje da iz predstojeće žetve očekuju da u silose smeste 70.000 do 75.000 tona. On dodaje da od proizvođača hlebno zrno kupuju u vreme žetve i tokom cele godine prema tržišnim uslovima.
– Od poljoprivrednih proizvođača i koperanata preko zadruga koje sa nama sarađuju preuzimamo pšenicu uz obezbeđivanja akontacione cene neposredno pre žetve, a konačnu cenu formirmao u samoj žetvi. Vrlo je nezahvalno u ovo vreme govoriti o ceni koja se predviđa u predstojećoj žetvi, jer u prethodnim godinama bilo oscilacija u ceni pšenice i mimo svake tržištne logike – napominje Đurović, ukazujući da je sličnih kretanja na tržištu bilo i od početka ove godine.
Što se tiče dileme paora, da li rod prodati u žetvi ili je uskladištiti u silose i čekati, Đurović objašnjava da „Žitopromet-mlin“ otkupnu cenu utvrđuje po uslovima koji se objavljuju u žetvi, a potom se ona usklađuje na bazi kretanja na berzi. Od tržišne cene koja se utvrdi za otkup, za pšenicu lagerovanu u silosima te kompanije, na ime troškova skladištenja se odbija 0,8 odsto mesečno.
– Činjenice iz prošle godine kazuju da smo u samoj žetvi kada je bilo tendencija nestašice pšenice, pa cene počele da idu vrtoglavo naviše kod otkupljivača, da bi se vrlo brzo cena stabilizovala na oko 17,50 dinara i to je potrajalo dva-tri meseca. Posle toga je cena pšenica krenula naviše, da bi na berzi dostigla 18,50 dinara i taj zenit držala dvadesetak dana, pa krenula naniže do 16,20 dinara i na tom nivou se zadržala mesec dana, da bi u drugoj polovini marta do sada beležila trend rasta i dolazi se opet do cene od 17,50 dinara. Znači, nekih prvaila nema, naučiti nekoga kako najbolje da gazduje i trguje pšenicom je jako teško. I ova iskustva govore, da nije bilo logično da u samoj žetvi cena ide naviše, da nakon žetve pada, pa da ima oscilacije kakve su se potom dešavale. U takvim tržišnim kretanjima treba biti virtouz, da bi se opredelio i odabrao pravi trenutak kada da prodaš pšenicu!. Čini mi se po ovom iskustvu, lane su najbolje prošli oni koji su u prvom skoku cene pšenice u novembru mesecu prodali pšenicu po 18,50 dinara jer smo je i mi po toj ceni otkupljivali, kada su bili najkraći i najmanji troškovi lagerovanja i kurs evra bio stabilan – precizira Đurović.
On dodaje da svaka prognoza i savetovanje paora kada da prodaju rod, od strane onoga ko čuva tu pšenicu i učestvuje u tom lancu i zbog svog interesa, nije baš zahvalna, ali naglašava da je jako teško pogoditi najbolji momenat.
Još pre žetve, pre nego što se zna kakav će biti rod i cena u žetvi, pšenicu „na zeleno“ prodaju proizođači kojima su pare neophodne, procenjujući da će ranijom prodajom postići bolji efekat, ali i tu cenu i uslove diktira tržište. Senćanski „Žitopromet-mlin“ ne praktikuje kupovinu pšenice „na zeleno“. Đurović ukazuje da je to rizična varijanta, jer je moguće da se prođe i dobro i loše.
– Mi radimo isključivo na sigurno, kada znamo da je roba tu, a plaćamo po tržišnoj ceni. Ukoliko je proizvođačima potreban novac, mi dajemo akontacionu cenu i onda se u žetvi definiše krajnja cena. Fiksna trgovina „na zeleno“ znači pogođenu cenu u martu, aprilu ili maju, od koje nema odstupanja i proizvođač je dužan po toj ceni da je isporuči. Rizika ima u pogledu roda, da li će imati prodatu količinu da isporuči. Rizikuje prodavac, ali rizikuje i kupac da plati skuplje nego što će biti u žetvi – smatra Predrag Đurović.
Irena Nađ